10 minuta čekao sam na jednom kraju ceste, kako bi mi se ukazala povoljna prilika da pretrčim na suprotnu stranu. 10 minuta rijeka automobila slijevala se s moje lijeve strane. Niti jedan mali komadić praznog prostora između, koji bi mi bio dosta da pretrčim. Registracije pune nepoznatih složenica slova, brojeva i boja. Nisu naše. Lica za volanom izmorena, ali sretna. Suvozačice zanimljive. Mlade dame na stražnjem sjedištu još zanimljivije. Ljutiti pogled psa iz bunkera:- nimalo zanimljiv. Sve to je dobar pokazatelj. I dobar temelj za sljedeći zaključak: Došli su! Napokon i najzad su došli! Pa, dobro nam došli! I trošite! Trošite! Trošite! Trošite! Trošite vi, ako već ne možemo mi. Slažete li se? Ako dođe više turista, onda će biti više novaca u državnom proračunu, pa ćemo svi bolje živjeti. No, taj novac se ipak treba zaraditi. Brojnim uslugama i prikladnim sadržajima. Koji će drage goste ostaviti praznih džepova. Nije im dosta samo pružiti uslugu, uz nju mora ići i ljubaznost i uljudnost. Pristojnost, šarm, smiješak, uglađenost. Lijepe geste. Šala. Sve uz kuglicu sladoleda. Jer, što si sa gostom ljubazniji i bolji, to će on biti željniji i spremniji ostaviti više novca u rukama naših ljudi. A više novaca u rukama naših ljudi znači više novaca u rukama države. Koji ona zatim pravilno i pošteno raspoređuje onima kojima je najpotrebniji. I zato bi oni kojima je novac iz proračuna najpotrebniji trebali biti najljubazniji sa turistima. Stalno se smiješiti i veseliti. Jer će tako imati više para. Što više umjetnog smiješka - to više deviza. Ne može turist biti spreman trošiti, ako na ulici vidi mnoštvo tmurnih, namrgođenih i gladnih penzionera. Neće biti željan posegnuti duboko, i dati veliku napojnicu, uoči li brojne kopače smeća, što se naziru iza tanjura punog škampi. I primijeti li stotine radnika koji marširaju ulicama zahtijevajući isplatu nekoliko zarađenih, a ipak neisplaćenih plaća. Neće mu baš biti neki gušt platiti kokice, gledajući nezadovoljne invalide kako svoje stvarne proteze bacaju u glavu ministru branitelja, i odlaze poskakujući. Zbog svih gore navedenih razloga moramo djelovati. Država ima dvije alternative. Prva je sve te ljude držati zatvorene u kućama. Proglasiti nekakav policijski sat za sve penzionere i sve siromašne. I ružne dakako. Želite li vi jesti sladoled nasuprot ružnog, prištavog i buljookog teenagera. Na ulice bi se puštali samo mladi, sretni i zgodni. I oni koji se mogu neprestano smiješiti. Tako bi se stvorilo okružje idealno za potrošnju. Druga alternativa je poticanje ljudi na masovni smijeh. Na opću sreću. Nije bez vraga inicijativa za legalizaciju marihuane potaknuta baš pred ljeto. Narodu se pojam jeftinog i učinkovitog smiješka čini sve benigniji. Nakon što se trava dekriminalizira, svatko će je moći posjedovati u količini dostatnoj za osobnu upotrebu. To je samo prvi korak. Odluči li se vlada na ovu, humaniju varijantu ulagivanja turistima, trava bi se ubrzo mogla dijeliti umjesto dodataka za penziju. Jer, dodatak je 100 kuna, što je, vidi slučajnosti, i cijena jednog paketića droge na crnom tržištu. Tako bi, ukoliko do toga dođe, dodatak samo promijenio oblik. I neisplaćeni zaostaci mogli bi se isplaćivati u naturi. Uz takvu, poticajnu politiku, ubrzo bi postali, od države sa najmanjim, država sa najvećim postotkom veselih ljudi. Što bi se pokazalo kao izuzetni propagandni i marketinški trik. Dođite u Croejšu, tamo su svi sretni; idealno za trošenje novca. Sretni branitelji, napušeni penzioneri i razdragani, za ples spremni štrajkači.