Uspjeh je uspjeh, a slavlje je slavlje, pa kada je to još i općenacionalno slavlje, kao što je to ovo, nakon Janičina podviga, vjerojatno nema ništa ljepše. Osim toga, njen je uspjeh već sada, a bit će s vremenom i sve više poticaj malim i mladim sportašima na njihovom vrlo strmom i nimalo lakom putu do sportskog uspjeha. No, kao sportski fizioterapeut u svim tim godinama rada sa mladim i manje mladim sportašima, vidio sam sretnih i tužnih priča. Većina njih nikada se neće naći na udarnim terminima nacionalne televizije ili prvim stranicama dnevnih novina, a velika većina njih govori upravo o trudu, upornosti i elanu koji je uložen kako bi se dosegle sportske visine. Jedna takva priča započela je prije sedam godina, kada sam upoznao jednog mladog momka, svojih 13 godina, koji se već tada intenzivno bavio tenisom i trenirao više sati na dan. Podrška koju je u tome imao od strane svoje obitelji ne može se lako opisati riječima. Njegov otac i sam bivši vrhunski sportaš, a sada trener, uložio je bukvalno sve u sportski razvoj svoga sina. Pratio ga na treninge, financijski omogućavao sve što je trener zahtjevao (a to u tenisu nije malo), slao ga u poznate teniske kampove i tko zna što već ne. Nedugo nakon što sam ga upoznao, požalio se na bolove u koljenu koji su postajali sve jači i sve manje izdržljivi. Pregled kod liječnika specijaliste samo je potvrdio moje sumnje da je riječ o jednom specifičnom oboljenju koje zahvaća upravo mlade sportaše u fazi rasta, a koji su podvrgnuti intenzivnom treningu. Slijedeći mjeseci su bili mučni za svih, ponajviše za mladog tenisača, ali i za cijelu obitelj. Naime liječenje tog oboljenja je dugotrajno, a sastoji se u glavnom od izbjegavanja fizičke aktivnosti, nešto fizikalne terapije i jednog spleta vježbi. Da stvar bude gora, on je razvio jedan od težih oblika tog poremećaja, te je prognoza bila vrlo nezahvalna. Nismo bili sigurni hoće li se moći baviti bilo kojim sportom i rekreativno, a kamo li profesionalno. No volja čini čuda. Nakon cijele godine dana kontrolni su pregledi potvrdili da se stanje smirilo, a da patološkog procesa više nema i to je bilo zeleno svijetlo za nastavak trenažnog procesa. Bilo je teško gledati malca kako se iz petnih žila trudi nadoknaditi sve što je izgubio, a svi treneri, bez obzira kojeg sporta, veoma dobro znaju da je gotovo nemoguće nadoknaditi ono što se u toj dobi propusti. No i to se dogodilo. Podrška i financijska potpora njegovog oca ponovo su pokrenuli mašineriju, pa su treninzi i turniri postali svakodnevica. Sve je više ljudi iz struke gledalo na njega ne više kao na igrača sa preboljenom ozljedom, već kao na veliki potencijal u kojeg vrijedi ulagati i koji može rezultatski dogurati daleko. Slijedile su pripreme po većim Europskim centrima, čak do sparinga sa velikim i svjetski poznatim Carlos Moyom. Malo nakon toga započeli su bolovi u predjelu zapešća na šaci desne ruke. U početku slabi i povremeni, postajali su sve jači i intenzivniji. Rendgenska slika pokazala je stari lom jedne male kosti na šaci. Prognoza je bila vrlo loša i preporuka da prestane aktivno igrati tenis nije se mogla izbjeći. Šok koji je pogodio cijelu familiju možete tek zamisliti. Slijedili su pregledi kod svih iole eminentnijih europskih specijalista, ali više se ništa nije dalo učiniti. Vjerojatno je ta kost slomljena kod nekog pada prije puno godina, a kako je smještena na specifičnom mjestu, njen lom nije uzrokovao velike bolove i probleme. Tek kasnije, kada je došlo do ozljede hrskavice na ručnom zglobu a zbog loma kosti i nepravilno raspoređenih sila udruženih sa intenzivnim treninzima, problemi su se javili u svoj svojoj veličini. Danas je naš malac već dvadesetogodišnjak, završava svoje školovanje i vjerojatno sa velikim veseljem, ali i sa malo sjete promatra Janičin uspjeh. Dolazak do sportskih visina zavisi od toliko mnogo faktora da bi samo njihovo pobrojavanje zauzelo nekoliko ovakvih kolumni. Ova je priča tek odavanje priznanja svima onima koji i pored silne želje, upornosti, truda i rada, naprosto nisu imali sreće.