Vrlo, vrlo rijetko liječnik ili terapeut mogu sprovesti kompletno liječenje i potpuno ga nadgledati, a da pacijent doista ne mora u tom procesu mrdnuti ni malim prstom. Neusporedivo je češće, gotovo pravilo da i sam bolesnik mora jedan dio liječenja sprovesti sam, a po uputama specijaliste. No, po izlasku iz ordinacije, događaju se mnoge čudne i čudesne stvari koje bolesnika znaju vrlo oštro odvratiti od njegove prvotne želje da slijedi propisane upute, pa onda i to liječenje ukupno biva sve, samo ne dobro i kompletno. Kako nas je na kontrolnom pregledu u principu sram priznati kako nismo slijedili preporučene nam postupke, onda često pribjegavamo onom izgovoru: "Vidite doktore, ja sam radio sve što ste mi rekli, ali meni nije ništa bolje."
Prva česta pojava jesu savjeti prijatelja, susjeda i poznanika o tome koliko je dobra terapija koju ste dobili, ima li bolja i kakva. Tako u domeni ortopedije i fizijatrije često se lijekovi, vježbanje i fizikalna terapija zamjenjuju čuvenim kupusovim lišćem, svinjskom masti, "specijalnim" kremama na čijim pakovanjima ništa ne piše (valjda su zato i specijalne), liječenjem preko telefona (ah ta bioenergija) i tome slično. Ja znam da sve to zvuči mnogo primamljivije od onih dosadnih načina liječenja koji su se u praksi nedvojbeno pokazali djelotvornima, ali ako već ne možete bez njih, činite ih barem u kombinaciji sa svim onim postupcima koje je preporučio liječnik ili fizioterapeut.
Drugi razlog lošeg ishoda liječenja nerijetko je nedovoljna motiviranost, pogotovo kod kroničnih i degenerativnih oboljenja kod kojih su i postupci dugotrajni. Posebno se to odnosi na metode kineziterapije, odnosno medicinskih vježbi, koje se moraju raditi redovito, a da bi bilo učinkovite. Tako u stvari, cijeli proces oporavka i liječenja završava prije no što je počeo.
Treći je uzrok izostanka rezultata prečesta potreba za promjenom liječnika. Iako savjetujem ljudima da ako nisu sigurni je li dijagnoza koja je postavljena doista odgovarajuća, zatraže drugo mišljenje, obilasci svih specijalista u ovom gradu neće učiniti ništa dobro, već vas takav postupak može tek zbuniti. Naime određivanje terapije jednim je dijelom doista egzaktan znanstveni proces u kojem ovoliko grama aktivne supstance ide na toliku tjelesnu težinu, ali u mnogim je drugim slučajevima vezano uz iskustvo i osjećaj samog liječnika, te se od specijaliste do specijaliste može razlikovati. Dakle budu li vam na tri mjesta preporučili tri različita pristupa liječenju, vi će te nakon toga odmahnuti rukom i sve te ljude u bijelom proglasiti nestručnima i neznalicama. Međutim, sva tri pristupa mogu biti sasvim dobra i odgovarajuća i polučiti rezultat. No rezultata neće biti ako počnete s jednim, pa prekinete da bi kratko bili s drugim, a niti jedan savjet ne odradite do kraja.
Dakle, krajnji ishod liječenja ovisi ne samo o liječniku ili terapeutu, već i o načinu i upornosti s kojom provodimo preporučene terapijske metode u vlastitom domu. Ta će upornost ovisiti o našem razumijevanju postavljene dijagnoze i terapijskog smjera, stoga od liječnika ili terapeuta treba zahtijevati potpuno i iscrpno objašnjenje o svim aspektima koji nas zanimaju. Nikakva isprika prepunom čekaonicom, žurbom na zakazani operativni zahvat ili nešto treće ne smije skratiti vrijeme provedeno u razjašnjavanju nejasnog. Ako svog liječnika specijalistu, kojeg volite i kojem vjerujete, ne možete ni na koji način usporiti i namoliti za odgovore na sva pitanja koja imate, onda svakako možete stati na vrata i ne dozvoliti mu da izađe iz ordinacije dok vi ne dobijete ono što vam treba. Time, doduše, riskirate izdavanje nove uputnice, u ovom slučaju za specijalistu psihijatra, ali ćete barem biti na čistu što, kako i zašto trebate činiti.
