Dijagnostika može biti jedan vrlo težak, zakučast i nezahvalan posao. Jer, otkriti brzo i točno o čemu se ustvari radi, nalikuje ponekad na krimiće Agate Cristie. Naravno, iz laičkog kuta gledanja može se reći da bi liječnik koji dijagnozu postavlja trebao biti dovoljnog obrazovanja i iskustva kako bi tu zadaću izvršio na zadovoljstvo svih, ali čak i kada su svi ti uvjeti zadovoljeni, pa čak i mogućnost danas dostupne sofisticirane dijagnostike otvorena, na kraju dilema može biti velika, a sigurnost u postavljenu dijagnozu mala. Sjećam se još u vrijeme dok sam radio u državnim bolnicama, u više sam navrata prisustvovao liječničkom konziliju koji je raspravljao o problematičnim i nejasnim slučajevima. Bilo je stvarno zanimljivo vidjeti kako više sijedih glava pokušava dokučiti o čemu se u konkretnom slučaju ustvari radi. Ne stoga što pod svaku cijenu naziv dijagnoze na papiru mora odgovarati stvarnom stanju pacijenta, već više zbog toga što je liječenje različitih bolesti-različito. A nije rijetkost da posve različita oboljenja imaju iste simptome, pa čak i vrlo slične nalaze krvi, mokraće, rendgena i drugih pretraga. Tako sam prije desetak dana preko Burzinog e-maila dobio upit jednog zabrinutog oca iz Siska, čijem su sinu starom 11 godina dijagnosticirali spondilolizu. U opširnijem pismu, objašnjeno je kako je dečko vrstan plivač koji trenira svakodnevno, te je otac tražio druge mogućnosti liječenja od ponuđenih. A sama spondiloliza u toj dobi jest poremećaj u rastu i razvoj kralježaka koji zahtjeva potpuni prekid sportskih aktivnosti, te nošenje prvo gipsanog, a zatim plastičnog korzeta u dužem vremenskom periodu. Takva prognoza je, što je i razumljivo, deprimirala roditelje, te ih nagnala da potraže i drugo mišljenje. Slijedeći ortoped koji je izvršio pregled nije ustanovio sigurnih znakova za spondilolizu, zanijekao je već postavljenu dijagnozu, te nastojao telefonskom konzultacijom sa svojim kolegom koji je zaključio da se radi o spondilolizi doći do novih saznanja. Rezultat tog razgovora bio je ponovni pregled na kojem se prvi ortoped složio sa nalazima drugog i zaključio kako je ipak vjerojatnije da se radi o tzv. "prijelomu zamora", za što je terapija drugačija, kraća, manje zahtjevna, a prognoza neusporedivo bolja. I tako, vrlo je vjerojatno da će 11-godišnji momak nastaviti sa plivanjem u dogledno vrijeme, a poslije, tko zna? Možda postigne i vrhunske rezultate. Lako je sada biti general poslije bitke i prstom upirati na grešku jednog liječnika. Posebice smo tome skloni ovih dana u žiži rasprave o nemilim događajima na dijalizi širom Hrvatske. Ipak treba znati da su i liječnici samo ljudi, a ljudsko tijelo nije automobil, pa da sve i uvijek radi isključivo po zakonima fizike. Osim toga, daleko je medicina od situacije u kojoj bi mogla mirne duše reći kako potpuno poznaje tijelo i njegove funkcije. Danas se može samo reći da znamo više nego jučer, a vrlo malo u odnosu na sutra. Stoga me veseli da liječnici komuniciraju među sobom i onda kada se radi o mogućoj grešci jednog od njih, jer je to i najbolji put kojim pacijenti najviše profitiraju. S druge strane, pouka ove priče bila bi da je uputno zatražiti tzv. drugo mišljenje, odnosno pregled drugog liječnika iste specijalnosti. Možda to ne treba činiti uvijek i za svaku i najmanju boljeticu, ali kod ozbiljnih bolesti i poremećaja to nije na odmet. To nikako ne znači da vi vašem liječniku ne vjerujete, ali radi se o vašem zdravlju i provjera ne šteti nikome. U koliko imate pitanja na koja mislite da jedan fizioterapeut poput mene može dati zadovoljavajući odgovor, možete ih, kao i zabrinuti otac iz Siska, postaviti na Burzin e-mail, uputiti ih poštom ili faksom na za to predviđene brojeve Burze sa naznakom "za fizioterapeuta" ili pak telefonski na broj telefona iz uzglavlja ovog teksta.