Gledaju u ta jadna, ogoljena stabla, koja strše u nebo poput telegrafskih stupova od plastelina. Iskrivljena i valovita. Kržljava i mala. Jedva da koje ima čitavu granu. Svako ide na svoju stranu, pa se, odjednom, naglo vraća. Svako u svojim godovima i obliku prati politike bivših ministara rezanja. Čudo je da su još uvijek živa


Zadnjih nekoliko dana, svako moje susretanje s medijima rezultira susretom s ministrom obrazovanja. Rješava probleme srednjoškolskih završnih ispita iz hrvatskog jezika.  Odlučan u svojoj nakani da promijeni postojeći sustav. Ministar ni po čemu nije posebniji niti napredniji u dugačkom nizu onih prije njega. Samo još odlučniji u nakani da se stvari mijenjaju. Jer, ovako više ne može…

Zamislite na trenutak da sustav državne mature funkcionira optimalno. Da su sastavljači stručni, da nema nikakvih problema. Svake godine matura se odvija bez prevelike buke. Kao što je to, primjerice, s obrezivanjem stabala u gradu. Svake godine stabla su uz ceste uredno podrezana. Marljive djelatnike parkova i nasada vidi se samo nekoliko dana. U tom periodu promet je zbog njih nešto sporiji, no, ipak se odvija. Nakon što završe, ceste su opet prohodne, bez opasnosti da neka grana padne na njih ili raste prenisko pa predstavlja rizik za vozače. Stabla u drvoredima, kako stare, postaju sve viša i ljepša te putnicima i prolaznicima pružaju sve ugodniji hlad.

Nema nezadovoljnih građana. Nema ljutitih vozača koji mašu granom i pokazuju slike svojih razbijenih vjetrobranskih stakala. I, što je ključno u svemu ovome, na naslovnicama nema nekog svemoćnog ministra obrezivanja stabala. Ili obrazovanja, svejedno…

Nastavimo sa stablima. Nakon što se ustanovilo da je sustav podrezivanja stabala prepun problema i da je  svako stablo podrezano po drugačijim kriterijima, kreće se u žurnu  sanaciju. Ministar se osobno šeće putovima i cestama te sa svojim izaslanstvom provjerava svako pojedinačno drvo:

-          Ova bukva nije u redu.

-          Ona grana je preniska.

-          Topolu je trebalo puno ranije rezati.

-          Ovo stablo se osušilo.

-          Ovo je dobro. Ono je dobro. Ono ne valja.

Pomoćnici i osoblje trče za svemoćnim ministrom i žurno popisuju. Ukoliko svoj posao ne obave dobro, možda će i njihove funkcije biti srezane. I to javno, preko medija, da svi vide koliko su bili loši u bilježenju svega što je nadređeni rekao. Sjećaju se dobro kako je rezao prošli ministar. Kao što pamte i što je govorio, kada je on bio taj koji je hodao ispod drvoreda:

-          Ova bukva je preniska.

-          Ona grana nije u redu.

-          Topola se osušila.

-          Ovo stablo je trebalo puno ranije rezati.

-          Ono ne valja. Ono ne valja. Ono je dobro.

Ili što je govorio onaj prije njega:

-          Ovo je bukva, a ne topola.
-          Suhu granu trebalo je puno ranije rezati.
-          Ovo je dobro. Ono ne valja. Ovo ne valja. Ono je dobro. Ovo je dobro. Ono ne valja…. Jedan-dva-jedan-dva, jel' pišete vi sve to?

„Pišemo, pišemo“, dašću uznemireni pomoćnici. I popisivali su. Uvijek su popisivali. I sada popisuju. Gledaju u ta jadna, ogoljena stabla, koja strše u nebo poput telegrafskih stupova od plastelina. Iskrivljena i valovita. Kržljava i mala. Jedva da koje ima čitavu granu. Svako ide na svoju stranu, pa se, odjednom, naglo vraća. Svako u svojim godovima i obliku prati politike bivših ministara rezanja. Čudo da su još uvijek živa. Jedan ih je rezao da idu na desno, jer je onaj prije išao previše ulijevo. Pa je sljedeći sve to poravnao, da bi opet iza njega došao desni. Pa opet lijevi.

A stabla trpe. Tu i tamo neki list baca hlad na cestu. Vozači se, s pravom, ljute, nervozno trube i zahtijevaju rješenja. Traže promjene. Ovako više ne može. Ovo je strašno.

Bit će bolje, vjerujte mi, obećavao je svaki ministar, prije svoje akcije striženja. Kao što odlučno obećava i ovaj. A sunca je sve više. I drveća sve manje.