U vrijeme dok sam išao u osnovnu školu, postojalo je nekoliko stvari na koje su ondašnje učiteljice polagale veliku pažnju. Jedna od njih je pravilno držanje u školskim klupama i izvan njih, u čiju svrhu smo slušali predavanja s rukama na leđima, nastojali hodati uspravno i još koješta. Čak i danas taj pristup teško da je izgubio išta od svoje zavodljivosti, tim više jer ga upotrebljavaju i roditelji kada im je dijete van školskih aktivnosti. Loše držanje kao sintagma, najupotrebljavaniji je u osnovno školskom uzrastu, iako često niti oni koji ga rabe, ne znaju točno što on znači. Tako zvani “sistematski” pregledi znaju samo povećati zbunjenost, kako roditelja, tako i djeteta, sa jedinim rezultatom daljnjeg inzistiranja na “pravilnom” držanju, ma što ono značilo. Kada u medicini kažemo “loše držanje”, onda prije svega mislimo na stanje kralježnice i početne znakove koji mogu ukazivati na kasniji razvoj skolioze, ali i ne moraju. Isto tako lošim držanjem zovemo i naznake drugih deformacija na toj istoj kičmi, koje se u kasnijem normalnom rastu i razvoju mogu izgubiti, ali mogu krenuti i neželjenim smjerom. Roditeljima to vrlo jasno mora reći liječnik koji ustanovi loše držanje, kao što im treba preporučiti i mjere prevencije, tako potrebne u toj fazi. No, tu još češće zakazuje sustav koji bi sve te nedoumice trebao razriješiti i skinuti brige sa nejakih roditeljskih pleća. Deformacije na kralježnici, koje se javljaju unutar rasta i razvoja djeteta u glavnom su genetski uvjetovane, a tek ih manjim dijelom mogu potaknuti utjecaji iz okoline. Procesi koji se tada odvijaju vrlo su kompleksni, a zahvaćaju kako mišiće i ligamente, tako i male zglobove te kosti u sustavu kičmenog stupa. Polagani, kakvi jesu, ti procesi rijetko izazivaju bolove, isključujući na taj način alarmni sustav našega tijela. Jedino što vidimo, može biti “čudan” položaj tijela djeteta pri sjedenju i hodanju. U tom slučaju inzistiranje na “pravilnom” držanju neće učiniti ništa drugo do frustrirati to isto dijete i vjerojatno kod njega izazvati otpor, a da stvarnog utjecaja na početnu deformaciju u stvari i neće biti. To je i zbog činjenice da je naše vlastito držanje plod s jedne strane anatomskih specifičnosti, a s druge strane nesvjesne kontrole mišićne aktivnosti, koju je teško promijeniti. Jednostavan primjer za to je hodanje, jer to također činimo posve nesvjesno. Ako pokušate svjesno hodati i pratiti svaki svoj korak, vrlo brzo ćete se spetljati, spotaknuti, a možda i pasti. Jedini pravi odgovor na loše držanje, bilo ono skoliotično ili kifotično, blaži oblik skolioze, ili neki drugi vid razvojnih deformacija na lokomotornom aparatu jest fizička aktivacija djeteta, bilo putem specijalnih vježbi, bilo putem izbora nekog sporta kao slobodne aktivnosti van škole. Ne moram ovdje napominjati da su satovi tjelesnog odgoja nedostatni za bilo kakav vidljiviji rezultat. Osim toga, specijalne vježbe koje se rade u kućnoj režiji (obično se prije toga uče u kakvoj rehabilitacijskoj ustanovi ili dječjoj bolnici) vrlo su dosadne za jedno dijete razigranog duha i doista rijetko viđam nekoga da ih radi duže od nekoliko tjedana ili mjeseci, a vježbati je kod lošeg držanja potrebno sve do završetka rasta, pa i poslije njega. Samo prisiljavanje djeteta da čini ono što je dosadno uzrokovati će njegovu odbojnost prema vježbanju i činiti će to samo zato da ta tortura što prije završi. Tako neće dobiti od vježbanja ništa više od gubljenja vremena, jer je i te vježbe potrebno raditi koncentrirano a da bi bile efikasne. Zbog svega toga sam stava da kada je to god moguće, djecu sa ustanovljenim lošim držanjem koje je uzrokovano promjenama u kralježnici treba usmjeriti na sportsku aktivnost adekvatnu za njihovu dob i zdravstveni problem. Tako će se postići najmanje dvije stvari. Prva je jačanje oslabljenih skupina mišića uz razgibavanje i istezanje zglobnog i ligamentarnog aparata, što je i cilj koji želimo postići kod razvojnih deformacija u početnom stadiju. Druga je dobra stvar stvaranje nove nesvjesne slike pokreta, koja će postupno popraviti i ono što uočavamo kao “loše držanje”. Izbor sportova za tu svrhu jest velik. Gimnastika, plivanje, vaterpolo, sportski plesovi, atletika, tek su neki, a u konačnom odabiru treba slijediti kako sam proces na kralježnici, tako i afinitete djeteta prema nekom od njih.