Država je tek dobila rat, samostalna i suverena, svoji na svome. Šta će ti dozvola-sada imamo Hrvatsku. To je naša zemlja i nemamo mi šta koga pitat dozvolu. Ni Beograd, ni Beč ni Peštu. I tako naši ratnici pobjednici krenuli u građevinsku renesansu.

 


-          Bogati, super je živjeti u ovoj državi!

-          Odakle ti sad to?

-          Ma ovo je božja država?

-          Kako božja?

-          Sve se prašta. Prvo smo imali rat. Pa se ljudi međusobno ubijali, pucali jedni na druge, krali si frižidere i veš mašine, useljavali u tuđe kuće, rušili zidove. I onda, kada je ta ludnica završila – proglasili zakon o općem oprostu. Evo ti „članak prvi“: Ovim se Zakonom daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ii oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.“

-          A dobro, to je bio rat, šta ćeš sada cijelu populaciju kaznit…

-          A onda, nakon tog rata, krenula gradnja. Tko nije gradio prije, sada se mogao raspištoljiti. Država je tek dobila rat, samostalna i suverena, svoji na svome. Šta će ti dozvola-sada imamo Hrvatsku. To je naša zemlja i nemamo mi šta koga pitat dozvolu. Ni Beograd, ni Beč ni Peštu. I tako naši ratnici pobjednici krenuli u građevinsku renesansu. Apartmani uz more, kuće, vikendice, poslovni prostori, stambene zgrade, hale, nema što se nije gradilo. I što se onda dogodilo?

-          Što se dogodilo?

-          Onda su ovi u državi shvatili da je to ipak malo previše. Jer, ako nemaju za šefa ni Beograd ni Beč ni Peštu, to ne znači da nemaju nikakvog šefa. Polako im došlo u glavu da šefovi moraju biti oni sami. Pa počeli inzistirati na legalizaciji.

-          Ili ih je na to prisilio Bruxelles.

-          Da, to je novi šef. U glavnom, donijeli građevinski zakon o oprostu. Evo ti prvi članak: „Ovim se Zakonom uređuju uvjeti, postupak i pravne posljedice uključivanja u pravni sustav nezakonito izgrađenih zgrada„

-          Pa šta ćemo, rušit sve nezakonite zgrade? Pa što bi onda ostalo?


-          E, a onda, dolaskom kapitalizma, u hrvatsku došao poduzetnički duh. Sjećamo se parola naših državnika: „Postanite poduzetnik“. I krenuli naši ljudi. Bivši generali, političari i njihovi prijatelji kao predvodnica noga vala. Za njima općinski čelnici, gradski uglednici, seoski poglavari. A za njima svi ostali. Kreativni i poslovni duh koji je crni komunizam godinama potiskivao napokon je pušten iz boce. Zavladalo je pravo malo zlatno doba. Turizam, ugostiteljstvo, privatizacija, građevina, nove tehnologije, mediji, bankarstvo, štedno-kreditne zadruge, televizije, usluge, obrtništvo. Svatko je u novom sustavu vrijednosti želio biti sam svoj šef. I zaraditi bogatstvo. Nema više maćehinske države. Sada je svatko prepušten sebi i svojim sposobnostima. To je neko vrijeme funkcioniralo. Dok se država dosjetila da to ipak ne može tako. Da ipak i njoj treba nešto ići. I da ne treba sve prepustiti građanima i njihovim sposobnostima, jer neke sposobnosti baš i nisu prikladne za civilizirano društvo kakvom smo težili. Evo ti prvi članak: „Ovim se Zakonom uređuju uvjeti, način i postupak naplate dospjelog nenaplaćenog, odnosno neplaćenog poreznog duga fizičkih osoba.“ Do sada je taj dug narastao na nekoliko desetina milijardi kuna, a broj građana je nekoliko stotina tisuća.


-          A šta bi trebalo, da ih stavimo sve u zatvore? Pa tko bi ostao na slobodi?

-          Da, trebalo bi zamisliti kako bi izgledala ova država da svih tih oprosta nije bilo. Da se posije rata sankcioniralo sve kriminalce, sve koji nezakonito grade i sve koji ne plaćaju poreze.

-          To ne bi bila Hrvatska.

-          A što bi bila?

-          To nikada nećemo znati. Samo Bog zna.

-          Zbog njegovih metoda smo i tu gdje jesmo. Siromašni. Ali bez ijednog grijeha.