Dok naši sunarodnjaci polako na svojoj koži proživljavaju posljedice svojih odluka i dok im se kroz proživljeno iskustvo polako stvaraju znanje i mudrost, vrijeme nezaustavljivo juri. Mladi, koji razmišljaju nešto brže, panično bježe iz ove zemlje. Nemaju vremena čekati da većina shvati. A pitanje je hoće li uopće ikada i shvatiti
Nakon prosvjeda navijača Hajduka, vijeće grada Splita dobro je promislilo o svojoj odluci da se klubu ne da gradsko jamstvo za kredit. Sljedeći dan odlučeno je da se jamstvo ipak da.
Što je utjecalo na takvu brzu promjenu odluke? Je li nogomet doista takav prioritet?
Ono što je ovo iskazivanje nezadovoljstva razlikovalo od uobičajenih je to što je ovaj put bilo riječ skupini mlađih, vitalnih i glasnih muškaraca, glasova istreniranih za glasno navijanje (koji se lako prenamjene u prosvjedovanje) i gesti čvrstih i odlučnih, kakve trebaju biti da zaplaše protivničke navijače, a koje lako mogu zaplašiti i gradske vijećnike. Je li njihov strah bio razlog, ne znam. No, činjenica je da je nakon prosvjeda odobreno jamstvo.
A zašto i ne bi dali jamstvo? Koje su im bile opcije? Da ih navijači mrze? A vjerojatno i građani Splita kojima je Hajduk svetinja? Ili da izglasaju da ti isti građani jamče svojim novcem za taj klub. Ništa lakše. Želite jamčiti? Evo, sada se, ukoliko klub ne vrati kredit, novac uzima iz gradskog proračuna. Manje novaca za vrtiće, škole i ambulante. A više za nogomet i nogometaše. To ste htjeli? To ćete dobiti. Ništa lakše, glasamo: Za.
Ukoliko zbog te i takvih odluka jednoga dana bankrotira čitav grad, tko će biti kriv? Navijači? Ne, oni su samo izrazili svoje nezadovoljstvo. Ostali građani? Mogli su napraviti protuprosvjed. Vijećnici koji su potpali pod utjecaj nekoliko stotina ljudi? Odgovor će biti onaj najčešći u demokracijama. Nitko.
Vijećnici su izabrani od naroda. Provode njihove želje i prohtjeve. Ako ovi žele nogomet i ništa drugo, imat će nogomet i ništa drugo. A, ako građani nisu zadovoljni svojim vijećnicima, mogu ih zamijeniti drugim vijećnicima. Za ove prve važno je da su svoj posao radili po zakonu. Jesu li odluke ekonomski opravdane, zdravorazumski jasne ili potiču napredak, potpuno je svejedno. Odluke su onakve kakve narod želi. U slučaju Splita, to je jak klub. U redu.
U slučaju Hrvatske, to su bili kilometri i kilometri autocesta. Sada smo dobro povezani jedni s drugima.
Sličnih poduhvata i odluka ima posvuda, po raznim gradovima, općinama i županijama. Ovaj segment u povijesti hrvatskog naroda i njegovih gradova zasigurno će biti zabilježen kao period osvještavanja. Kada su ljudi ustanovili da su u demokraciji doista oni sami odgovorni za svoje odluke. Koga god da izaberu i kakve god da taj donosi odluke, jedini koji je odgovoran je onaj tko je birao.
Dok naši sunarodnjaci polako na svojoj koži proživljavaju posljedice svojih odluka i dok im se kroz proživljeno iskustvo polako stvaraju znanje i mudrost, vrijeme nezaustavljivo juri. Mladi, koji razmišljaju nešto brže, panično bježe iz ove zemlje. Nemaju vremena čekati da većina shvati. A pitanje je hoće li uopće ikada i shvatiti. Jer, dok polako uče na svom iskustvu, svi mediji su protiv njih. Puno ljudi uopće ne želi da oni ikada shvate.
Vijećnici izglasavaju ono što im narod naloži. Ukoliko im ne naloži ništa, onda rade ono što oni hoće. Dok ih netko ne spriječi ili dok ih ne smijeni. Ukoliko se ne dogodi ni jedno ni drugo, imat ćemo puno nogometnih klubova, puno cesti, lijepo ofarbane tunele, možda čak i veliki most te vrlo malo mladog obrazovanog kadra. Ali, ukoliko svi vole nogomet, za njih ustvari i nema neke potrebe.
