U ovom sistemu to se ne može samo tako. Postoje pravila. Procedure. Sustavi. Na kraju krajeva, ovca u toj imaginarnoj državi nije bilo tko. Ona predstavlja 33% biračkog tijela. To je brojka koja se ne može i ne smije zanemariti. Iako je u manjini, ovca ima pravo reći svoje mišljenje
Što je demokracija? Demokracija je kada dva vuka i ovca odlučuju što će biti za ručak.
Ovaj vic samo je jedan u mnoštvu sličnih koji su se prošili domovinom od kada je ona prešla na demokraciju. Lagano osvješćivanje nesavršenosti ovog sustava rezultira prihvaćanjem već davno prožvakanih europskih fora. No, kakva god bila, demokracija je za sada ipak najbolji sustav koji je čovječanstvo izmislilo. U većini ostalih sustava vukovi se uopće ne bi trebali truditi oko organiziranja glasanja. Ovcu bi jednostavno pojeli.
U ovom sistemu to se ne može samo tako. Postoje pravila. Procedure. Sustavi. Na kraju krajeva, ovca u toj imaginarnoj državi nije bilo tko. Ona predstavlja trećinu biračkog tijela. To je brojka koja se ne može i ne smije zanemariti. Iako je u manjini, ovca ima pravo reći svoje mišljenje. Ima pravo iznijeti svoje argumente. Ima pravo sudjelovati u donošenju odluke. Ovca iz fore nije bilo tko. Ona nije ručak koji govori, kakvom je vide vukovi. Ne, Dragi Vi, ona je suodlučitelj.
Prijeđimo nakratko u biljni svijet. Ovdje jedna biljka doslovno ne jede drugu, ali se suptilnim i manje suptilnim sredstvima bore za svoje mjesto pod suncem. U prirodi je ta borba funkcionirala po načelima prirodne selekcije, ali od kada je na evolucijsku pozornicu zakoračio Homo sapiens, tj. suvremeni čovjek, situacija se mijenja. Opstanak neke vrste više ne ovisi samo o tome koliko brzo i koliko efikasno će se prilagođavati okolišu, već i o tome koliko je korisna za ljudsku vrstu. Tako imamo hektare i hektare polja zasijanih pšenicom, koja je davno bila samo jedna od brojnih trava koja je rasla na Bliskom istoku. Pšenica je, zahvaljujući čovjeku, uspjela u svojim evolucijskim naporima, dok neke druge trave, s manje hranjivim zrnjem, nisu. Isto vrijedi i za stablo jabuke. Ili za rajčicu.
Među tim pobjedničkim vrstama postoje i sorte koje su osobito uspješne, jer su čovjeku posebno pogodne za uzgoj. Neke druge koje nisu, čovjek prestaje sijati. I tu je njihov kraj. Do sada je odluku o tome što će sijati donosio onaj koji sije. Ulaskom u Europsku uniju, to će odlučivati „regulativa“ i „odredba“. Tekst u novinama išao je ovako: „…nova uredba… kojom će poljoprivrednicima i povrtlarima zakonski propisati obvezno korištenje standardiziranog i unificiranog sjemenja, pri čemu će korištenje starih, rijetkih i autohtonih sorti – biti kažnjivo.“ Ove najave uplašile su hrvatske poljoprivrednike i vrtlare.
No ipak, nije sve tako crno. U obranu starih sorti sjemenja stala je naša ministrica vanjskih i europskih poslova. Ona je našim uzgajivačima objasnila u čemu je „kvaka“ s tim regulativama i našom ulogom u njima i demokraciji Europske unije. Ostavljam vas s njenim mislima:
„To su sve rasprave koje su pred nama i u kojima ćemo sudjelovati. Mislim da ovaj pristup malog đaka, koji se boji što će biti, više nije za nas. Mi više nismo mali đak, mi smo suodlučitelji.“
