Eskalacija sukoba ljudi i gradova

To je, misle mnogi od njih, samo reakcija na nedavnu ljudsku okupaciju i privremenu deaktivaciju jednog od heroja rata - slavni "neboder smrti" u Čandekovoj. Gradovima, koji se još oporavljaju od (također riječkih) napada fontanama, Čandekova je bila kap koja je prelila čašu strpljenja. Odmazda je bila dobro planirana. Oslabljeni, gradovi nisu mogli, niti smjeli riskirati. Trabalo je udariti ondje gdje ljudi najmanje očekuju. Udarac u Rijeku bio bi, dakako, puno učinkovitiji, no gradovi su se odlučili na podlu taktiku iznenadnog napada u malim sredinama. Dodatni razlog za takvu odluku (odustajanje od Rijeke kao primarnog cilja) bilo je i nekoliko prijašnjih neuspjelih napada dijelova krova na Korzu, a i promašaji samog "nebodera smrti". Ne želeći više riskirati opadanje morala kod ratnika (koje takvi neuspješni napadi neizbježno izazivaju) gradovi su se odlučili na mali, ali brižno planirani, pomno izvedeni i precizno usmjereni napad. Djevojčica A.J.(13) odabrana je kao žrtva gotovo 2 mjeseca prije samog napada. Pomno je praćena kako bi joj se zabilježile navike - rute po kojima se kreće i na kojima bi je napadači mogli zaskočiti. Nakon što je ustanovljeno da se djevojčica vrlo često šeće Kalelargom, jednom od najstarijih zadarskih ratnica, odlučeno je da baš to šetalište bude poprište odmazde. Sam način iznenadnog napada potvrđuje slutnje da su gradovi promijenili taktiku ratovanja. Dosadašnja metoda relativno poznatih ratišta (Čandekova, Fenixve, WTC...), koji su svojom velikom potencijalnom razornom moći strpljivo čekala trenutak nepažnje svojih ljudskih protivnika, zamijenjena je malim, brzim, efikasnim i brutalnim napadima. Na pojavljivanje ovakavog cilja (izbora male nemoćne i nedužne djevojčice kao žrtve) kojim završava razdoblje mirnog, rovovskog rata i počinje njegova eskalacija, upućeni su upozoravali mnogo ranije. Naime, samo nekoliko tjedana prije, jedan od ljudskih vođa, zapovjednik bojnog područja Rijeka, gospodin general gradonačelnik dr. Vojko Obersnel, imao je priliku prezentirati oružje koje je trebalo biti prekretnica u ratu. Maketu "odlučujućeg oružja masovnog uništenja" usmjerenu na same ideale gradova-rupu na Pećinama dr. Vojko predstavio je sa vidnim oduševljenjem. Kao i gradovi i on je znao da bi to mogao biti odlučujući uteg na dosad uravnoteženoj vagi rata. Uteg koji bi prevagnuo na stranu ljudi. Ovaj brzi protuudar u Zadru početak je protuofenzive gradova kojim oni poručuju da se ne misle predati bez krvave borbe. Zgranuta, uplašena i iznenađena lica svjedoka prvog napada najbolji su dokaz da je on u potpunosti uspio. Gradovi to mogu zahvaliti i dobro odabranom tajmingu. Odlučili su udarati u najslabiju točku ljudske obrane. U razdoblje godišnjih odmora. I dok ljudi tijekom proljeća, jeseni ili zime žive u konstantnom oprezu, te hodaju glava netrimice ustremljenih u vis, ljeto je bilo razdoblje primirja. Tada su se ljudi opuštali, odlazili u pozadinu sukoba iza vatrenih linija gradova. U primorska mjesta, gdje su skupljali snagu za sljedeće radno razdoblje sukoba. Ljudi su u tim mjestima bez straha skidali svoje šljemove i zaštitna odijela, te u miru, kao od majke rođeni, uživali pod otvorenim nebom, ležeći na trbuhu pogleda bez bojazni usmjerena u tlo. I gradovi su također ljeti uživali u blagodatima primirja. Tada je u njima bilo manje ljudi pa su, bez pretjerane bojazni od špijunaže, mogli mirno konsolidirati svoje redove i po mogućnosti regrutirati nove borce. Njih bi nalazili među nezadovoljnim stambenim zgradama koje bi ospustjele za vrijeme ljudskih "godišnjih odmora". Privremeno oslobođene od okupatora, te bi zgrade s lakoćom zbacivale preostale stanare i pridružile se borcima gradova. Unatoč navedenim prednostima gradovi su se odlučili odreći primirja i napadati ljeti. Sada više nitko, nigdje ni u kom trenutku nije siguran. Zato, dragi prijatelji, suborci, dragi Vi - čuvajte se.