Za vrijeme dok je Hrvatska reprezentacija igrala nogomet protiv Švicaraca ostatak Europe, koji pripada Europskoj Uniji, birao je zastupnike za svoj parlament. No, kako je ispalo na kraju, obje grupe ljudi su svoju zadaću obavile mlako i bezvoljno. Više od polovice ljudi širom Europe nije se ni pojavilo na biralištima. A naši vatreni pivopije, veliki muškarci i zavodnici manekenki, nisu mogli zabiti gola šačici ljubitelja mlijeka i čokolade. Razočarenje je u oba slučaja rezultat prevelikih očekivanja. Što se sporta tiče, poznata je stvar kako se prije natjecanja naši kandidati toliko favoriziraju i napuhuju da je pravo čudo što se utakmice uopće održavaju. Borbu s takvim igračima najpametnije je izbjeći, zar ne? Predati se. Jer ovdje svi unaprijed slave, svi unaprijed piju. Svi nagađaju protivnike u sljedećem krugu natjecanja. A ono, kao i uvijek…ćorak. Dečki razočarali. Hrvatski poraz je slučaj kad malo ljudi ne ispuni očekivanja mnoštva. I to je moguće, jer masa uvijek očekuje ideale. Ali puno je zanimljiviji i apsurdniji onaj kad manjina nije zadovoljna većinom. U isto vrijeme dok je nekoliko milijuna Hrvata tužno ispijalo pive koje su pripremili za slavlje, nekoliko je tisuća europskih političara isto tako tugovalo zbog rezultata…europskih izbora. Od 350 milijuna ljudi diljem Europe na glasačka mjesta je došlo manje od pola. A u najnovijim članicama, nama bliskijim, niti toliko. U Slovačkoj je, naprimjer, za svoje kandidate glasovalo tek 16.6 posto ljudi. Drugim riječima-boli ih briga za Europu i parlament i politiku i sve u vezi toga. Kažu apstinenti da sve to ionako ničemu ne služi. Prošli su oni socijalizam i upravo prolaze kapitalizam i vide da tu nema ničega. Samo hrpa ljudi koji hoće uloviti dobro plaćene birokratske poslove. 732 zastupnika. Toliko će ih biti u toj velikoj europskoj sabornici. Čisto radi usporedbe, to je skoro 5 puta više nego broj naših saborskih glavonja. A ako naših 150 radi toliko buke i ispravaka netočnih navoda, kakva će to tek biti galama i kaos. Probajte se toliko opiti da ih vidite pet umjesto jednoga. A onda i novi problem-jezik. Tu je 25 država a skoro svaka ima svoj. Pribrojite silnim birokratima još i hrpu prevoditelja i možete zamisliti koliko je to glomazno tijelo. Zakoni Europske unije imaju oko 80.000 stranica ugovora, sporazuma, regulativa, direktiva i mišljenja. A njih 732 će o njima razgovarati na 20-tak jezika. Da mi je vidjeti tu zbrku. Isječak sa sjednice: - Da li ćemo raditi nedjeljom ili ne? - Što ti misliš? A ti? A ti? A ti? A ti? A ti? A ti? A ti? - Dobro, tako misle Slovenci. Idemo na Estonce: Ti? Ti? Ti? Ti? Ti? Ti? - Hmm, nismo sigurni. Idemo raspraviti još jednom. Shvatili su stari komunisti i novi kapitalisti da se tu neće puno toga riješiti. A tako bi vjerojatno glasali i Hrvati. Sad nedavno je na televizijskoj anketi velika većina glasača izjasnila da je u prošlom režimu bilo bolje. I ovdje bi, da smo kojem slučajem u Uniji, odaziv bio vrlo mali. Bar su se naši ljudi uvjerili da od priče nema ništa. Stanovnici starih članica Unije glasali su za stranke koje su protiv Unije. Dakle ni oni od te velike tvorevine ne očekuju baš previše. Doista, što mogu učiniti 732 političara? Zašto se uopće truditi izaći na biralište u nedjelju, samo da bi oni imali redovitu plaću. Uostalom, nedjeljom se ne radi... Nama su takvi izglasali da se radi-ne radi-radi-ne radi. Pokazalo se da nogomet suočen s budućnošću Europe odnosi premoćnu pobjedu. Sve drugo je manje važno. Ljudi su birali između: - 22 zgodna mladića žestoko se bore kako bi nešto ubaciti negdje. I u tome redovito uspijevaju. - 730 dosadnih ljudi koji sjede ispred gomile papira i polemiziraju o tome kako bi nešto trebali napraviti. A od toga gotovo uvijek ništa. Što biste vi izabrali na njihovu mjestu? Čak i kad nema golova, za prvu se muku barem zna kada će završiti.