Kada ste dijete, u vrtić vas dovode roditelji. Ujutro vas poljube pa ostave, a poslije podne, kada im završi posao, ponovo poljube, pa pokupe. I tako do, otprilike, šeste-sedme godine života. U vrtiću vas čuvaju tete. One hrane, tjeraju na spavanje, prisiljavaju na pranje zuba. Tete vas otpočetka uče samostalnosti. Morate se sami presvlačiti, sami stavljati pastu za zube na četkicu… One su velike i svjesne su gorke životne činjenice će mali ljudi koje odgajaju jednom sami morati zarađivati za život. Zato ih uče odgovornosti. I zbilja, djeca iz vrtića neke stvari znaju sama ("Mali, odi' mi po cigarete"). No ipak se najviše vole igrati. I igrali bi se po cijeli dan i ništa ne bi radili da ih zločesti stariji (none, bake, susjede, starije sestre, roditelji) na to ne prisiljvaju. U osnovnoj školi, ti klinci već ne vole da ih zovete "Mali". To ih vrijeđa. Oni su veliki! I kako bi to dokazali spremni su ne puno veće zadatke od pišljivog odlaska u nabavu. Oni idu u školu! Tamo uče zbrajati, pisati i komunicirati. Igra koja je u danima vrtića popunjavala najveći dio vremena polako popušta pred vještinama nužnim za daljnji, "odrasli" život. No, oni bi se najrađe i dalje igrali, i ne vole školu. Zato su uvedeni termini "neopravdani sat", "opomena", "ukor" i "opomena pred isključenje". To su sankcije za one koji "štrajkaju". Kako bi se školarce inače moglo zadržati u školi? A tu su i prve ljubavi… U srednjoj školi hormoni prorade i najzaostalijima. Formiraju se društva, ekipe, klubovi. Ide se van. Pije se. Opija se. Uči se. Radi se. Mladima su sankcije (ili motivacija za rad) potrebniji no ikad. Oni bi otišli. Putovali bi, bili hipiji, pankeri, raveri, rockeri, budale. - Kakva škola, čovječe? Di' ti živiš? Formira se image. Traže se idoli. Neki se odluče za veseljake (šarena odjeća), neki za tmurnjake (crna odjeća). Neki cure svaljuju na madrac, dok su drugi strpljiviji i idu putevima mudraca. I jedni i drugi nekako doguraju do fakulteta. Još uvijek su ludi i otkačeni. Studiranje je samo dobar alibi roditeljima da oni uistinu nešto rade "ozbiljno". Ide se na brucošijade, fešte onog faksa ovdje, i ovog faksa tamo. Prihvaća se svaki dobar razlog za bojkotiranje predavanja (najčešći su kava i piva). Profesori ih više ne mogu plašiti zastarjelim "opomenama" i "ukorima" pa su uveli neke svoje metode. Na fakultetima postoji praksa da se na predavanjima studenti potpisuju na list papira koji kruži po predavaonici. Na taj način neki profesori drže evidenciju o posjećenosti svojih predavanja. Ukoliko student propusti većinu predavanja (ako mu ime nije na većini papira), ne dopušta mu se testiranje indexa, tj. ne može polagati ispite, a samim tim automatski pada godinu. No, svi se nekako snađu, i na kraju prođu. Dok napokon ti ljudi ne dođu na posao. Tamo nema ni teta, ni učiteljica, ni nastavnika, ni profesora. Tamo je šef poslodavac, i on te, sada već odrasle ljude, drži pod kakvom-takvom kontrolom. Inače bi pospajali sve moguće praznike sa vikendima, a to onda još sa godišnjim odmorima, i nikad ne bi radili. Čitav jedan prosječni ljudski život sastoji se od pojedinčevih napora da zabušava (prevari, ljenčari, zabavlja se, pije kavu, puši) i od truda moćnih i vladajućih da tog pojedinca upregnu, zaposle i učine korisnim. Kako su ovi drugi glavni, rad uvjetuju plaćom, ukorom ili ukidanjem ručka, pa prvima ne preostaje ništa drugo da rade (toliko) da zadovolje prve. Narod je u nekoj državi radišan onoliko koliko ga vlast potiče. 21. stoljeće. Krema naroda. Poticatelji rada. Davatelji primjera. Hrvatski Sabor. Za razliku od svih nabrojanih primjera (djeca u vrtiću, školarci, studenti, radnici), saborski zastupnici (proširiti ću pojam sa političari), dakle, političari nemaju svoje nadglednike. Oni su jedini koji nadgledaju sami sebe. Kao, dovoljno su odgovorni. No, oni su, baš zbog tog nedostatka kontrole, gori i od klinaca u vrtiću, štrajkača u školi, ispijača kave na faxu, i zabušanata na poslu. Oni su kombinacija sve četiri generacije muljatora - predstavnici naroda. Kao i klinci iz vrtića, najrađe bi se igrali. Naravno ne u pijesku (a za poneke i to sumnjam) već na puno zrelijim mjestima, i sa puno zrelijim igračkama.. U asfaltu sa parkiralištima, proračunom, javnim zgradama, penzijama i porezima. Kao i "veliki" iz osnovne škole, i oni se jako vrijeđaju kada ih omalovažavate. Groze se nad tim da Sabor zovete "prirodnim okruženjem za prostakluk", i da ih optužujete da ništa ne rade. A najviše se ljute kada ih kritizirate. Onda idu toliko daleko da daju konferencije za novinare. Poput srednjoškolaca se sakupljaju u raznorazne grupe, klubove, odbore, povjerenstva, stranke; i tamo se druže. Nisu hipiji i darkeri, već su liberali i HSP-ovci, a idoli su im Budiša i Franjo. Kao studenti odlaze na kavice i samo traže povod da bojkotiraju predavanja, u ovom slučaju sjednice Sabora, poglavarstva, i ostalih sličnih mjesta gdje se razmjenjuju mišljenja i donose odluke. I najzad, poput loših radnika povezuju praznike s vikendima, idu na bolovanja i uglavnom zabušavaju. Kao i svima spomenutima, i njima je cilj, - promijeniti svijet. Jadan svijet.