Možda smo već i navikli da starija generacija troši dosta lijekova, ali to farmaceutima svakako nije dovoljno. Znate li što je to „aktivna potraga za pacijentima“? TO JE STVARANJE BOLESNIKA I TAMO GDJE IH NEMA, prvenstveno među mladima. Iznenadili bi se koliko je to lako i učinkovito. Neki dosta rašireni tip ponašanja proglasiš abnormalnim i mnogi će biti vrlo zadovoljni da su liječenje medikamentima započeli na vrijeme. Psihijatrijske ambulante brzo se napune na osnovi usmene predaje, kada s užasom utvrdimo da dijagnoze iz susjedstva neobično nalikuju stanju u našoj kući. DJEČJA PSIHIJATRIJA NIKADA NIJE BILA TOLIKO MAŠTOVITA KAO DANAS. Broj djece s dijagnosticiranim mentalnim poremećajima (hiperaktivnost, nedostatak koncentracije, depresija, bipolarni poremećaj i sl.) izmakao je svakoj kontroli. Naročito zadnjih nekoliko godina. Ono što se nekada nije liječilo, sada se nastoji prikazati kao bolest. Znači li to da smo upravo usred epidemije problematičnih moždanih bolesti, koje napadaju djecu? I ZBOG KOJIH DJECA VIŠE NISU NORMALNA? Ne brinite, nešto sasvim drugo je u pitanju. DIJAGNOSTIČKI KRITERIJI U DJEČJOJ PSIHIJATRIJI POSTALI SU IZOPAČENI, PO NJIMA NEMA VIŠE NORMALNIH, SAMO AKO DOZVOLITE DOVOLJNO DETALJNO ISPITIVANJE O PONAŠANJU U SPECIFIČNIM SITUACIJAMA. A stvaranje „bolesnika“ počinje već u najranijem djetinjstvu. Često mi se javljaju zabrinuti roditelji, suočeni s gomilom stimulanata i antidepresiva, koje bi i njihovi mališani trebali koristiti. Do ovisnosti o lijekovima, s pratećim nus-pojavama, tek je sitan korak... Dok kod fizičkih poremećaja (poput raka ili dijabetesa) postoje konkretni testovi s koliko-toliko pouzdanim rezultatima (koji potvrđuju ili ne potvrđuju dijagnozu), dijagnosticiranje mentalnih bolesti OSLANJA SE NA SUBJEKTIVNO MIŠLJENJE I KRITERIJE, KOJI SE ČESTO MIJENJAJU. Zbog toga je cijeli postupak, u najmanju ruku, upitan. Slobodna interpretacija simptoma znači da će dva psihijatra isti slučaj procijeniti BITNO RAZLIČITO. Možda mislite da uzrok svih mentalnih anomalija leži u moždanoj kemijskoj neravnoteži, ali to nije moguće podkrijepiti dokaznim materijalom. Naime, TAKVO ISPITIVANJE NE POSTOJI. U okviru jedne studije, osam mladih, zdravih ljudi posjetilo je osam različitih bolnica. Svi su se žalili da čuju tajanstvene glasove, koji im stalno ponavljaju neke neobične riječi. Za sve ostale aspekte ponašanja iskazi su bili potpuno istiniti. I znate što se dogodilo? KOD 7 (OD 8) PSEUDOPACIJENATA DIJAGNOSTICIRANA JE ŠIZOFRENIJA, S UPUĆIVANJEM U ADEKVATNU MENTALNU INSTITUCIJU. Iako se kasnije njihovo zdravlje normaliziralo („glasovi“ su, prema ranijem dogovoru, prestali), potpuno mentalno zdravlje nisu prepoznali niti u jednoj ustanovi. Još gore, etiketa šizofrenije ostala je i dalje. Samo jedan pseudopacijent dobio je novu dijagnozu: ŠIZOFRENIJA U REMISIJI. Ova studija šokirala je profesiju. Da li se otvaraju neslućene mogućnosti manipulacije? U Američkom dijagnostičkom priručniku za mentalne poremećaje, SVAKO NOVO IZDANJE DONOSI SVE LABAVIJE KRITERIJE. Poremećaj manjka pažnje i hiperaktivnosti prvi put se spominje 1968. godine i definira se kao hiperkinetička reakcija na djetinjstvo. Danas je stanje razgranato na više vrsta, a lista simptoma s mogućim patološkim izvorom iznimno je široka. Tu su nemir, strepnja, odgovaranje na pitanje prije nego je u cijelosti postavljeno, pretjerano brbljanje, upadanje u riječ, vrpoljenje na stolici, zaborav dnevnih aktivnosti i još mnogo drugih. Da li dijete griješi u zadacima, ne može se dovoljno koncentrirati na mentalnu aktivnost, DJELUJE KAO DA JE NA MOTORNI POGON? Gotovo preko noći iznikla su bolesna djeca. Dobrodošli u svijet Ritalina i sličnih preparata...