Vrteći u ruci svoj kišobran, šetao sam se baš negdje oko močvare Fenixve u centru grada. Išao sam gledati čaplje. I druge barske životinje ako se nađe koja. A naći će se sigurno. Koji su srećkovići oni mali osnovnoškolci kojima je močvara odmah ispred ulaza. Dok drugi klinci ispred svojih škola u centru grada imaju beton i cestu i aute, oni imaju prirodu. Netaknutu i divlju. To nije park, jer se parkovi održavaju. Unatoč divljim životinjama, to nije niti zoološki vrt, jer životinje nisu zatočene. I same pronalaze svoju hranu. To je nešto što nema nitko, osim nas. To je priroda. U centru. I zato su, kažem, djeca koja idu u školu ispred, sretnici. Kada sam ja išao u osnovnu školu znalo se dogoditi da ponekad imamo nastavu u prirodi, tzv. terensku nastavu. I to u sklopu predmeta: priroda. Tada smo sjedili na livadi i slušali drugaricu kako priča o travi i cvijeću. A jednom je rekla da žabe kad su male izgledaju kao ribice i da se ne zovu žabe, već punoglavci. I odvela nas je na jednu baru, Mistraž baru, da pokupimo žablja jaja. Tada smo pratili čitav ciklus kako iz malog prozirnog sluzavog jaja nastaje mala neprozirna sluzava žaba. No, da bi stigli do Mistraž bare morali smo puno pješačiti. Srećom po naše znanje o žabama, škola nam je bila na Škurinjama, relativno novom naselju koje se zabilo u brdo, i gdje je nedirnuta priroda bila koliko toliko blizu škole. Koliko do svojih žabljih jaja moraju pješačiti oni koji imaju školu u centru grada? - pitao sam se tada. Sigurno im otpadnu noge dok dođu do Mistraž bare. Tko bi mogao i sanjati da će za 20-tak godina djeca iz centra grada biti toliko privilegirana. Kako ne bi previše pješačili, grad im je odlučio sagraditi vlastitu baru. Ispred nosa. Dok sam, tako razmišljajući, prolazio pored čuvenih paravana koji gradsku baru diskretno skrivaju od pogleda stanovnika, pogled mi je zastao na jednoj grupi ljudi koja je znatiželjno virkala unutra. Prišao sam bliže - Talijani. Zašto to njih zanima? Očito: ljude je oduvijek zanimalo ono što je skrovito. A kada se željeznim paravanima pokušava sakriti nešto ogromno, znatiželja je golema. Što je iza? Što skrivaju? Od koga? Kako vodstvo našega grada uporno pokušava svoje vlastite građane uvjeriti da je Rijeka najljepša na svijetu, najjinteresantnija stranim turistima, grad karnevala i možebitnih mediteranskih igara, zanimalo me što stranci misle o "bazenu za punoglavce". Na njih propaganda da taj problem samo što nije riješen ne djeluje. I nikakvog efekta nema papagajsko ponavljanje da je sve predivno. Usporio sam hod, naćulio uši - i prisluškivao. Naravno, kako bih vam što točnije prenio što su govorili. Za one koji ne razumiju talijanski, ubacio sam i prijevod na "naš" jezik. A sada usporite hod, naćulite uši i… psssst - slušajte: Ma che cos' e questo? (A što je, bogati ovo?) No lo so - assomiglia a…. fiume? (Ne znam, kao da je neka… -rijeka?) Ma, non puo essere fiume! (Budalo, ne može bit' rijeka!) Dunque, cos' e? Una piscina?? (A šta je onda, ako nije rijeka? Jel' bazen za kupanje?) Nooooo…. (Neeeee…) E fiume, allora. (Onda je rijeka i točka.) Si! E fiume di Fiume!!! (Tako je, rijeka od Rijeke! Ha, ha) Dok su se udaljavali od "rijeke" i dok je njihov smijeh postajao sve tiši, ja, stanovnik grada fiume di Fiume, približio sam se vicu. I pogledao kroz isti procijep kao i oni. I gledao. Nisam vidio čaplje. Nisam vidio ni žabe. Samo veliku, prostranu, zelenu vodu. Ograđenu od pogleda. A onda sam se sjetio da je u gradu komisija koja treba procijeniti jesmo li pravi kandidati za "Mediteranske igre". Imamo li ono što je potrebno. Jesu li ti Talijani bili dio delegacije? Nije niti bitno. Dodatak: Koliko samo truda i novaca naši gradski oci ulažu kako bi im svijet prikazali ljepšim nego što doista jest. A kako je malo potrebno da se spozna prava istina: da su veslači dobrodošli. A trebali su samo dio novaca za promidžbu utrošiti na paravane kroz koje se ne može škiljiti…