Prije dvadesetak godina fizioterapija je bila upravo to- liječenje fizikalnim agensima poput topline, hladnoće, električne struje, ultrazvuka ili čega drugoga. U svojoj osnovnoj pretpostavci kretali smo od "činjenice" da je tijelo dobro takvo kakvo jest, te da je bol problem kojeg valja riješiti što je prije moguće. Uzrocima oboljenja i drugih patoloških procesa bavile su se neke druge grane medicine, a fizioterapeuti su bili tu tek da uklone ili umanje simptome, ili da pokušaju povratiti funkciju dijela ili cijelog tijela u najvećoj mogućoj mjeri u okvire stanja prije ozljede ili bolesti. No, vremena se mjenjaju i to brzo, vrlo brzo. Dakle, dvadesetak godina kasnije, negdje otprilike u sadašnjem vremenu, fizioterapija više nije zadovoljna sa svojom ulogom uklanjanja simptoma, već seže dublje u sam problem, pa nastoji detektirati uzroke oboljenja i bolnih stanja, te na njih utjecati, e ne bi li na kraju dobila zdravog i funkcionalnog pojedinca. Prosječnom laiku, čitanje ovog opisnog stava može biti dosadno, možda čak i nerazumljivo, no posljedice ove promjene u struci vrlo su dalekosežne, a njene dobrobiti osjećaju pacijenti koji danas boluju, a još će više osjećati svi oni koji će tek bolovati od bilo kojeg poremećaja funkcioniranja lokomotornog aparata. Konkretno, je li nam dovoljno znati da je uzrok naših bolova u leđima hernija diska? Ako nam je to dovoljno, hoće li zatim biti dovoljno liječenje njegovo operativno odstranjivanje? I ako hoće, te se nakon stanovitog vremena ponovno pojave bolovi, a "uzrok" je odstranjen, što je dovelo do ponovnih bolova? Što je dovelo do pojave prvih bolova? Što je dovelo do hernije? Odgovori na sva ta pitanja od silnog su interesa za fizioterapiju danas i od njih primarno zavisi tip vrsta i smjer liječenja. U relativno kratkom vremenu ova je struka prošla strašno dug put od ograničavanja na simptomatsko liječenje i uklanjanja posljedica na traganje za uzrocima i njihovu sanaciju. Vratimo li se na herniju hrskavičnog diska u kralježnici, danasa nas sve više zanimaju koji su to procesi doveli do njenog razvoja i kako ih ukloniti, a sve kako bi smo pacijentu pružili ne samo kratkotrajno olakšanje, već život bez problema u punoj psihofizičkoj kondiciji. Taj zadatak pred fizioterapeute je postavio nove zahtjeve, kako u pogledu razumjevanja funkcioniranja lokomotornog sustava, tako i u području osnovne, dodatne i trajne edukacije. Isto je tako taj proces poslao fizioterapeuta- tehničara u povijest. Danas naprosto nije dovoljno znati primjeniti određenu terapijsku metodu na određenom oboljenju. Važnije od toga jest razumjeti proces i individualne fizičke karakteristike pacijenta, te tim varijablama prilagoditi ukupan plan liječenja i oporavka. Malo po malo, fizioterapija kao studij razvija se u onom smjeru kojeg je prije dosta vremena zauzela stomatologija. Iako dio medicine, sam studij, kao i njegove specifičnosti izdvojene su iz unifikacije, te usmjerene u specifična i fizioterapiji svojstvena područja. U koliko se sam proces nastavi u ovom obliku, studij fizioterapije postati će mjesto za cjeloživotnu edukaciju sa mogučnošću specijalizacije u određenim područjima medicine, a iz domena fizioterapijskog liječenja. To će neminovno snažno poboljšati kvalitetu i efikasnost liječenja, kao što će i skratiti njegovo ukupno trajanje. Novi fizioterapeuti neminovno će morati preuzeti odgovornost ne samo za sprovođenje terapije, već i za planiranje liječenja, njegovu evaluaciju, kao i za uvođenje novih terapijskih tehnika u svakodnevicu. Pacijentima će taj novi ustroj omogućiti dodatnu individualizaciju liječenja, što je i konačni cilj ovog preustroja, kao i golemog povećanja znanja u ovoj struci, kojem svjedočimo, naročito posljednjih godina.