Tranzicija iz jednog u drugi i drugačiji sustav nikada nije laka, a rijetko prolazi bez temeljitih promjena. U jednom sam od prošlih brojeva napisao nešto o srednjoškolskom obrazovanju u široj fizioterapiji, a u ovom donosim nekoliko činjenica o stanju i odnosima u visokoobrazovanih kadrova. Do prije dvadesetak godina sustav fizioterapije na ovim prostorima bio je organiziran po jednostavnoj shemi. S jedne strane bili su liječnici specijalisti fizijatri, a s druge fizioterapeutski tehničari, sa završenom srednjom školom. Ideja iza ove postavke bila je da sam liječnik fizijatar bude poveznica između drugih liječnika specijalista koji postavljaju specifične dijagnoze iz svojih područja djelovanja, a potom po njima, fizijatar određuje koja i kakva fizioterapija ima biti primijenjena na određenom pacijentu sa određenom dijagnozom. Dok je zadaća fizijatra bila i evaluacija stanja pacijenta, kao i procjena djelotvornosti primijenjene terapije, te njeno eventualno mijenjanje, fizioterapeutski tehničari sprovodili su tako određeni terapijski postupak i bili tek izvršitelji, bez stvarne mogućnosti, a ponekad i znanja za utjecaj na njega. Tada je uspostavljena prvo dvogodišnja viša škola fizioterapeutskog smjera, a potom i trogodišnja. U posljednje vrijeme zahuktala se i tzv. "Bolonja" koja pretpostavlja 3+2 godine studija svugdje, pa tako i u samoj fizioterapiji. Ako je već moguće studijem fizioterapije stići do magistarske, a potom i doktorske titule, što li će biti sa fizijatrima i kako će fizioterapijska služba biti organizirana ubuduće? Cilj svakog sustava zdravstva jest da bude maksimalno učinkovit i minimalno skup. U tom smislu vjerojatno je koncentriranje fizioterapijske struke u formu jedinstvenog studija za fizioterapiju, a potom i baziranje struke upravo na stručnjacima proizašlim sa tog studija. Za očekivati je da će to biti upravo studij za fizioterapiju, baš onako kako je to i studij za stomatologiju. Oba su u sustavu medicine, ali razdvojena od samog studija opće medicine i kasnijih specijalizacija. To bi s vremenom trebalo promjeniti i pristup samoj fizioterapiji, u kojemu bi fizioterapeut vršio procjenu stanja pacijenta, određivao smjer terapije, a potom i evaluirao stanje nakon liječenja. Tako se to, uostalom, radi u jednom dijelu zemalja zapadne Europe, sjeverne Amerike i u Australiji, ali se tako već radi i u privatnoj fizioterapeustkoj praksi ovdje, u Hrvatskoj. No tranzicija neće biti brza, naprotiv. Mislim da smo sa periodima revolucija ravršili (ili se barem nadam) i vrijeme je da evolucija, kao sporiji i bezbolniji proces nastupi kao dominantna sila, pa tako i u mojoj struci. Za vjerovati je da će sve predviđene promjene događati polako iz tri razloga. Prvi je činjenica da sama "Bolonja" nije do kraja zaživjela unutar studija za fizioterapiju. Drugi je stanje na terenu, na kojemu radi mnogo fizioterapeuta sa dvogodišnjom višom školom, ali i fizioterapeuta sa srednjom stručnom školom. Treći je činjenica da još uvijek školujemo srednji fizioterapustki kadar, čak i sada, kada je posve jasno da se čak niti u bližoj budućnosti neće samostalno moći baviti svojom strukom, ako u međuvremenu ne završe studij. Na žalost, još uvijek nema nekog nacionalnog plana o tome što se želi učiniti sa ovim, vrlo važnim dijelom medicine uopće. Nema jasne ideje koje će biti ingerencije diplomiranog fizioterapeuta, njegov djelokrug rada i njegovi odnosi prema drugim specijalnostima u medicini. Osim toga osjetljivo je pitanje i specijalizacije iz fizijatrije. Što želimo od fizijatara, kako će se oni uklopiti u nove odnose u struci i koje će biti njihove ingerencije i djelokrug rada? Odgovore na ova pitanja možemo tek loše predviđati kroz iskustva drugih zemalja, ali ne možemo ih znati jer kao da nitko baš nije zainteresiran da na njih pruži jasne i nedvosmislene odgovore. Ponovo i reformi školovanja u ovoj struci (a u posljednjih 20 godina, ovo je po mojoj evidenciji četvrta) većina je stvari prepuštena "prirodnom" rješavanju, umjesto strogo kontroliranom i jasnom vođenju prema utvrđenom cilju.