Svojevremeno sam bio kod okulista zbog nekih manjih problema. Odmah sam zažalio. Bez riječi objašnjenja, kao dobrodošlicu su mi ubacili 2 različita preparata u svako oko. Zdravo i bolesno. Nitko ništa ne govori. Ha, ZAŠTO BI MENE TO UOPĆE ZANIMALO? Dijagnoza je bila jednako nerazumljiva kao i cijeli postupak. Pokušao sam nešto pitati, ali bolje da i nisam. Čupanje informacija završilo je, prma očekivanju, bezuspješno. Sve sam pročitao iz očiju: DA LI SI TI UOPĆE DOVOLJNO KOMPETENTAN DA MENI POSTAVLJAŠ IKAKVA PITANJA? TU SU TI RECEPTI I MOŽEŠ IĆI! ČEKAONICA JE PUNA LJUDI!! Mrka faca i pogled odozgo. Još kapi i na odlasku. Šutnja. Stvarno, tražim li previše ako želim znati što mi je? I ŠTO SE STAVLJA U MOJE OČI? Uglavnom, cijeli postupak bio je mučna epizoda i nije mi ulijevao povjerenje. (Ne mogu reći da sam ovako nešto doživljavao uvijek. Ali nisam ni prvi put.) Moje tegobe prošle su za 2 dana. BEZ LIJEKOVA. Stvarno, gdje je nestao osmjeh? Bolesnici su uvijek u jadnom položaju. Fizički i emocionalno shrvani, željni pomoći i utjehe. Zbog takve situacije, spremni su progutati štošta, uključujući bahatost i aroganciju. SAMO DA IM BUDE BOLJE. Već odmalena usadili su nam u glavu da za SVAKU SITNICU TREBA TRČATI LIJEČNIKU. Inače može biti samo gore. MISLITE LI DA ĆE BRONHITIS POĆI TEK TAKO? Ovakva savjesnost u odlascima liječniku rezultira punim čekaonicama i dugačkim listama čekanja. Svima je NEŠTO. U okolnostima straha od nebrojenih boleština (Rak na početku ne boli!), i zdravi počinju sumnjati u svoje zdravlje, pa navrate po koji recept. Makar za želudac, DA SE NAĐE POSLIJE PREŽDERAVANJA. Znate, liječnici (izvan privatnog sektora) nisu baš sretni kad im se stalno guraju oko vrata ordinacije. Iz dana u dan. Puna im je glava istih priča za istu plaću. Država ne shvaća njihov značaj, A TU SE ODLUČUJE O ŽIVOTU I SMRTI. Zato je osmjeh umro. Liječnici, bez sumnje, spadaju u višu klasu. Njihov standard je znatno viši od prosjeka kod pacijenata. (Bogatiji ionako ne čekaju u pretrpanim čekaonicama, nego zdravstvene potrebe rješavaju na druge načine.) Zbog toga i ne čudi da odnos liječnik-pacijent ČESTO PODSJEĆA NA ODNOS GOSPODAR-ROB. To može biti sasvim dovoljan razlog za izostanak potrebne komunikacije. Pogotovo RAVNOPRAVNE komunikacije. No, neki kažu da je pokornost pacijenta izuzetno bitna, jer bi bez nje nastao kaos. Kako bilo, strah od nezamjeranja liječniku na bilo koji način duboko je ukorijenjen. Nikad ne znaš kada ćeš doći pod njegov skalpel. Međutim, strahova ima i na drugoj strani. Zapravo, glavni psihološki atribut kod liječnika je strah. (Baratanje s tuđim životima zasigurno je ogroman teret.) Konkretnije, stalni strah od grešaka u izvedbi, od nepostavljanja dijagnoze, od primjedbi samih pacijenata (rjeđe), od osiguravajućih društava. (Ograničavanje potrošnje lijekova za liječnika je noćna mora. KAKO UOPĆE NEŠTO IZLIJEČITI BEZ LIJEKOVA?) PRITISAK JE OGROMAN. A lijek za strah je AROGANCIJA. Osmjeh je iluzija. U pitanju su život i smrt. Cijeli taj psihološki sklop stvara jednu specifičnu atmosferu, u kojoj EVENTUALNI LIJEČNIČKI PROPUSTI DOBIVAJU MANJI ZNAČAJ, NEGO BI TREBALO. Pokušat ću objasniti. Kao i u svim drugim profesijama, i kod liječnika se nađe korupcije ili sklonosti nesavjesnom obavljanju posla. Najveći dio toga ostat će u svojevrsnom cjedilu. Neće iscuriti u opasne vode. Većinom zato, što OŠTEĆENOJ STRANI ILI NIJE U INTERESU DA IŠTA PRIJAVLJUJE ILI I NE ZNA DA SE DESILO NEŠTO ŠTO SE NIJE TREBALO DESITI. Odnosno, teško je očekivati prijavu od onoga koji priželjkuje bolji tretman putem podmićivanja. A prosječan korisnik zdravstvenih usluga teško može znati koliki je stupanj rizika u pojedinim slučajevima. I DA LI JE KRAJNJI REZULTAT KOD NJEGA BOLJI ILI LOŠIJI NEGO BI SE MOGLO OČEKIVATI. O greškama može samo nagađati. Rijetke sumnje sudarit će se sa zidom monolitne i nepremostive argumentacije.