Odmah nakon ozljede, tijelo reagira na sasvim specifičan način. Bez obzira radi li se tu o direktnom udarcu u meka tkiva, ili je riječ o istegnuću kao kod distorzije zgloba, tjelesni sustavi nastoje što hitnije popraviti štetu. Tako se u manjih ozljeda uklanjaju ozlijeđene stanice i zamjenjuju sa istim novim, a kod većih, zbog brzine i jednostavnosti stvara ožiljak, bilo površinski ili dubinski. Uz malo sreće, a nakon nekoliko dana (ili tjedana), dolazi do potpunog oporavka. Sve što učinite u tom periodu, uvelike će odrediti hoće li cijeljenje biti kvalitetno i izvesti se do kraja. Osim cijeljenja tkiva, javlja se bol koja direktno ili indirektno smanjuje pokretljivost ozlijeđenog dijela tijela. Dakle, tijelo samo po sebi djelomično imobilizira (smanjuje pokretljivost) ozljeđenog segmenta, a kako bi osiguralo miran oporavak, te spriječilo daljnje ozljeđivanje. Medicina pokušava cijeli taj proces ubrzati primjenjujući vanjsku imobilizaciju mnogim tehnikama, od kojih je najpoznatije postavljanje sadrene (gipsane) udlage, odnosno longete. Jasno je da u potpunom mirovanju ozljeđeno tkivo ima manje mogućnosti da se nesmotrenim pokretnom ponovno ozljedi, no pri izostanku bilo kakve kretnje s vremenom se usporavaju i procesi oporavka. Lomovi kostiju priča su za sebe. Da bi slomljena kost zarasla, naprosto je nužno osigurati potpuno mirovanje. Zarastanje mekih tkiva, s druge strane i nije baš tako jednostvano i jednousmjereno. Točno je da u prvih 24-72 sata valja smanjiti kretanje što je više moguće, jer je na djelu akutna upala koja je jedno burno i važno razdoblje u oporavku. Nakon rečenog vremena, akutna upala prelazi u subakutnu. Tada je vrijeme za polagani i odmjereni povratak u fizičku aktivnost karakterističnu za vrijeme prije ozljede. To je i kritično razdoblje, jer kretnjom poboljšavamo opskrbljenost krvlju, a time i oporavak. U isto vrijeme osiguravamo i elastičnost ozljeđenih mekih struktura. Tako u novije vrijeme kod distorzija zglobova, radije primjenjujemo ortoze, ili popularne «steznike» kojima samo djelomično ograničimo kretnju i na taj način spriječimo novo ozljeđivanje, dok u isto vrijeme nošenje te ortoze dozvoljava kretanje u onom obimu koji će potpomognuti i ubrzati cijeljenje. Osim ortozama, djelomična imobilizacija može se postići i tehnikom bandaže, pri kojoj je moguće aplikacijom neelastičnih samoljepivih flastera ograničiti samo jednu ili više kretnji u zglobu. Čak i primjenom običnog elastičnog zavoja minimalno se ograničava prirodna pokretljivost zgloba. U tom smislu sve češće odlučujemo ne smo o tome treba li primjeniti imobilizaciju u liječenju određene ozljede, već i koji nivo imobilizacije najbolje odgovara konkretnom slučaju. Poseban problem pri potpunim imobilizacijama predstavlja hrskavica u samim zglo-bovima. Njena je specifičnost da sve hranjive tvari uzima iz zglobne tekućine koja ujedno i podmazuje zglob pri kretanju. Uzimanje hranjivih tvari događa se slično kao u spužve i to tako da se pri kretanju sile pritiska istiskuju tekućinu iz hrskavice, a pri odmoru tekućina u nju prirodno ulazi. Kod dužeg mirovanja izostaje cijeli proces, te je rizik za oštećenje hrskavičnog tkiva tim veći. Danas se sve manje propisuju duge imobilizacije ne toliko stoga što su procesi cijeljenja postali brži s vremenom, već zato što smo sve svjesniji očitih loših popratnih pojava imobilizacije. To će reći da je dužinu imobilizacije potrebno preisptivati uvijek i ponovo, te ju modificirati individualno, od slučaja do slučaja. U isto vrijeme, vođenje procesa oporavka valja prepustiti fizioterapeutu, jer u vremenu posebne preosjetljivosti ozljeđenog tkiva, lako je pretjerati u aktivnosti. Čak i onda kada je imobilizacija neminovna (naročito kod loma kosti), potrebno je mobilizirati sve ono što ne mora nužno biti u mirovanju, a kako bi se ubrzao proces cijeljenja.