Vlada naše države nedavno je usvojila prijedlog "Nacionalnog programa djelovanja za mlade". Zvuči ozbiljno, moćno i sigurno. Tim programom bi se, kažu, trebalo popraviti sadašnje, blago rečeno, loše stanje u kojem se nalazi ta populacija. Uz standardne mjere kojima oni misle spasiti mladež, a temelje se na principu "otkrivamo toplu vodu" (podupiranje darovitih učenika, uvođenje novih mogućnosti u školovanje!) provukla se i jedna kojom su nadmudrili sami sebe. I otkrili izvor vječne mladosti za sve političare svijeta. Naime, jedna od mjera njihove "politike za mlade" je i uvođenje prava glasanja na lokalnoj razini i za one građane koji imaju 16 godina. Dakle, ona "djeca" koja su, po njima, gradom iza ponoći trebala hodati isključivo uz pratnju starijih, sada su postala zrelo biračko tijelo. I samostalno odlučivati o svojoj sudbini. A kako se sudbina kreira glasanjem naši mladi sugrađani mogli su vrlo dobro vidjeti tijekom ovog razdoblja demokracije. I to, a kako drugačije nego, na primjeru starijih. Uzmimo-penzionera. Penzioneri su vjerojatno presretni što imaju pravo glasati. I što mogu odlučivati hoće li: Peru ili Matu. Njih toliko veseli ta mogućnost kontroliranja svoje sudbine, da su potpuno zaboravili jesti. I grijati se. Potpuno su, od silnog glasanja, zaboravili da bi im penzije trebale dolaziti prvog u mjesecu. I da bi trebale biti veće. Penzioneri danas žive od glasanja. Mladi, koji sigurno još nisu toliko mudri kao penzioneri, vjerojatno ne shvaćaju kolika se radost življenja može pronaći u glasanju. I zato im političari žele pomoći. Da shvate demokraciju. Jer, neiskusni mladi ne znaju: oni bi radije da imaju diktaturu, pa da u školama imaju kompjutore, a u gradu mjesta za dobar provod, učenje, zabavu ili igru. Radije tiraniju, pa u gradu koncerte i mjesta za izlazak. I radije jednostranačje, pa kazališta. Još uvijek, ti mladi, razmišljaju onako primitivno nezrelo: Jebeš glasanje-daj para i muzike! Molim vas, dragi Vi, molim Vas da im ne zamjerite ovakav vulgaran način izražavanja. Naučit će. Ubrzo će i oni biti pitomi i krotki kao ostatak populacije. I gledat će južnoameričke sapunice. I igrati TV bingo petkom navečer. A prije spavanja uživati uz CD melodija Kvarnera. I parkirati svoje automobile u Fenixve centru, pa makar ondje bilo jezero. Ako vlast kaže da je parkiralište, onda je parkiralište. Mladi su političarima izvor nove snage. Svojevrsni izvor života. Stariji su već toliko iskusni, a imaju i svojih briga, da glasanje polako zanemaruju. Na posljednje riječke lokalne izbore, naprimjer, izišlo je samo oko 8% onih s pravom glasa. Političarima toliki mali broj štovatelja nije dobar za ego. Oni moraju imati što više ljudi koji ih poštuju i cijene. I shvaćaju ozbiljno. Kako bi doskočili toj izbornoj apstinenciji glasača, političari su se odlučili na radikalan potez. Kako dobiti još glasača? Tako da više ljudi dobije pravo za glasanje. A kako to? Tako da snizimo dobnu granicu! I tako su se ovi u Vladi odlučili okrenuti mladima. Slično kao i oni iz duhanske industrije. Jer, na mlade je lakše utjecati. Lakše ih je "zavesti" slatkorječivošću i propagandom. I lakše im usaditi neke nove navike: Pušenje. A kada jednom napokon i ti, šesnaestogodišnjaci, shvate da je pušenje štetno za zdravlje, političari bi se, u nedostatku štovatelja, mogli okrenuti i mlađim generacijama. Pa uvesti pravo glasanja za lokalnu samoupravu od 1. do 8. razreda osnovne škole. Da klinci umjesto školskih priredbi na kraju godine imaju predizborne kampanje. Umjesto recitacija-govori. Važno šepurenje i hvalisanje "barbe u odijelu" zamjenjuje predstavu dramske sekcije četvrtog A. A sve bi kulminiralo borbom za glasače po dječjim vrtićima širom domovine. Gdje bi priče za laku noć završavale sa "…i onda su svi živjeli dugo i sretno, jer su na glasačkim listićima zaokruživali broj 5. Baš onaj broj, draga djeco, koliko sada imate godina. Slatko spavajte, mali moji birači. …I ne zaboravite-s nama u bolju budućnost…"