- Njam, što su dobre ove hrvatske kokoši… - izjašnjavaju se vladajući, žvačući pritom pečeno ptičje meso. Zbog nekog, samo njima znanog razloga, uvjereni su da će narod, nakon što vidi njih, steći hrabrosti da čini isto. Kakva zabluda. Takva pretpostavka zahtijeva jedan važan preduvjet - povjerenje. A povjerenje je ono čega, mislim, između vođa i vođenih nikako nema. I to ne krivnjom većine. Dovoljno je sjetiti se licemjerne preporuke za vožnju javnim prijevozom i štednjom benzina, dok istodobno kupuju najnovije Audije. Narod je već toliko puta bio izvozan odlukama vladajućih koje su se pretvorile u svoju suprotnost, da se već navikao činiti obrnuto od "preporučenog". Tako ispada da piletinu ni u kom slučaju ne bi trebalo jesti. Ako vidite da Sanader samouvjereno žvače, onda je definitivno smrtonosna. A to što on, ni itko iz njegova kabineta neće umrijeti žvačući, samo je znak da Vi hoćete. Oni su ipak bili prvi na listi cijepljenja. Najsposobniji trebaju preživjeti… Industrija mesa opasno je načeta ovom panikom oko gripe. Pada im prodaja. Zbog toga ima toliko reklama koje uvjeravaju da je to meso zdravo, jeftino, kvalitetno i, jednostavno, nešto najbolje što si u ovom trenutku možete priuštiti. Shvatili su peradari da je vrag odnio šalu. I zadnju kunu moraju dati u promidžbu. Otišlo je toliko daleko da je čak je i Vlada, koja bi se trebala brinuti za sigurnost građana, postala sredstvo za reklamiranje ptičjeg mesa u jeku ptičje gripe. Bolje premijer nego manekenka. U najboljem slučaju neobično. U takvim situacijama vidi se prava uloga Vlasti u društvu. Ona je posrednik između industrije i naroda. Ili, kako se bolje izrazio jedan američki filozof, ona je sjena koju poslovni svijet baca na društvo. Manekenke businessa. Ljudi se srde, ljute i prosvjeduju protiv sjene, dok pravi uzrok problema ne dotiču. Oni glasaju i rade korekcije na sjeni, dok je original netaknut. Najbolji primjer za to je već legendarni G. Bush, za kojega se već na prvi pogled može zaključiti da nema pojma o tome gdje je, što radi i zašto radi to što radi. Slavna je scena njegovog klimanja glavom i listanja slikovnice dok mu šef osiguranja javlja da je "zemlja napadnuta". Tipični statist Slično njemu, i mi imamo svoje "žvakače ptičjeg mesa". Da je kojim slučajem poludjela vrtna mrkva, grickali bi to narančasto povrće. Kada bi odjednom osvanulo izvješće o štetnosti mobilnih telefona, hodali bi uokolo sa po dva na svakom uhu, uvjeravajući svih da je to sasvim sigurno, dapače - preporučljivo. Da je to, štoviše, najnovija moda. Njihovi (još uvijek tajni) sponzori su ti koji im plaćaju promidžbene kampanje, a sponzori za svoj novac očekuju i adekvatne protuusluge. Ništa nije besplatno. Ako trebaju žvakati kokoši - žvakati će kokoši, a ako treba cuclati mrkvu, sa jednakim žarom prelaze i na to. Dobro plaćeni glumci svakoj svojoj ulozi prilaze sa jednakim entuzijazmom. Danas su mirotvorci i grade a sutra ratnici koji ruše. Jednom pomažu siromašne a drugi put unose red u sustav zdravstva naplaćujući recepte. Svoj tekst izgovaraju onako kako im je toga dana zapisano na papiru. Opet se vraćamo na početnu sliku - Mmm, što su dobre ove kokoši. Žvaču i poput najboljih manekena pokazuju svome narodu - Vidite, nema straha. Smiju se i odobravajući klimaju glavama. Nakon te scene i uvjeravanja da je sve onakvo kakvo bi trebalo biti(a možda i bolje) skačemo na sljedeći kadar. Ti isti ljudi okruženi gomilom mrtve peradi, sa maskama na licu ozbiljno govore o karanteni, eutanaziji, opasnosti… Od svojih građana traže mir i strpljivost. Kome vjerovati? Osobi A koja nasmiješena jede perad ili osobi A koja ju preventivno ubija. Šalje se dvostruka, zbunjujuća slika. Komedija i tragedija u jednoj sceni. Je li to opasno ili nije opasno? Što da radim? Kako da se ponašam? Da li je zdravo to što jedem? Ako vam nešto pomaže - to se i oni pitaju.