Bio sam na sajmu knjiga u Zagrebu, popularnom Interliberu. Dragi Vi, stvarno mnoštvo knjiga. A ove godine i mnoštvo ljudi. Kako sajam pohodim svake godine, vidim vidljivi porast. A iz toga se vidljivo vidi da ljudi imaju više novaca. Svojim sam očima dugo gledao kako kupuju. Stajao sam u redu za kasu. Najčešće pitanje bilo je: -Primate kartice? A najčešći odgovor…: Dakako. Nažalost po hrvatsko izdavaštvo, ovakvu gužvu pred kasom primijetio sam samo kod trgovaca koji su u svojoj ponudi imali i strane knjige. Na 20 posto popusta. To je veliki mamac. A kupuju svi. Školarci, primjerice, organizirano dolaze sa svojim razredima. Učiteljica na ulazu jasno govori: -Za dva sata, točno u 3 i 10 nalazimo se ovdje kod ovog stupa. Jeste me razumjeli? Klinci poslušno klimaju glavama. Pa oni se odmalena služe Internetom. A onda, očito ponukani premalim izazovom, počinju sa provokacijama: -Učiteljice, kada točno ste ono rekli? Ili…: -Učiteljice, kod kojeg stupa? Onog? Ovog? Ova kratko reagira(možda ipak nisu čuli) ali ubrzo čvrsto odlučuje: -Dosta. U 3 i 10 tu. I gotovo. Studenti kupuju literaturu koju nisu napisali njihovi profesori. I koja vrijedi dalje od granica domovine. Ako se u EU ne priznaje hrvatska diploma, znanje će se vjerojatno tolerirati. Poslovni ljudi kupuju poslovne knjige. Da ostanu konkurentni znanjem. Uglavnom, svatko nađe ponešto za sebe… Ja sam u gomili ponude pronašao nešto što sam dugo tražio. Knjigu fotografija Leni Riefenstahl. Većina je poznaje kao autoricu nacističkih propagandnih filmova kojima se veličala snaga i nadmoć njemačkog naroda. Međutim, nakon te (na sreću kratke) karijere, i nakon što je dokazano da nije znala za zločine, Leni se većinom posvetila fotografiji. I snimila mnoštvo podvodnih fotografija i fotografija Afrike. Ove potonje sam pronašao u knjizi maštovito nazvanoj: Afrika. Kako me jedna prijateljica već godinama zapljuskuje snovima o odlasku na taj kontinent, odlučio sam joj, kada već ne avionsku kartu,pokloniti te slike. Povod? Parlamentarni izbori 2007. Evo, ga, dok sam ispričao okruženje i biografiju, došao sam na red na kasu. -Primate kartice?... Kada sam došao kući, nisam mogao odoljeti da knjigu ne odvojim od najlonskog omotača. Slike predivne crnkinje na naslovnici jednostavno je mamila. A unutra je bio raj. Doslovno tako su mudri kritičari komentirali fotografije. Leni je lunjajući Afrikom ne tako davnih 70-ih, između ostalih, naišla i na pleme Nuba, koji su, još uvijek relativno izolirani, živjeli onakvi kakvim ih je priroda stvorila: potpuno goli. Osim te činjenice, pridjevu "raj" pridonijela su i njihova izrazito skladna, prekrasna tijela i potpuno bezbrižan život. Leni opisuje kako nisu znali za mržnju, spolne nejednakosti i seksualne frustracije, zavist i slične poroke koje nam je tako lijepo opisao popularni gospodin Freud. Listajući stranice, preda mnom se otvarala slika ljudi kakvi mogu biti. Nasmijani, vedri, predivnih tijela i duša. Nažalost, njih je, nedugo nakon Leni, otkrio i zapad, te im pokazao blagodati civilizacije i napretka. To je ovo što vam nude lica sa plakata. Srećom, barem su ostale fotografije raja. Zamrznuti komadi nekadašnje sadašnjosti. Nešto što nas, kako kažu, čeka u toj, boljoj budućnosti.