Gubitak apetita (lat. anorexia) jedan je od najčešćih simptoma (ili pojava) u bolesnika s uznapredovalom zloćudnom (malignom; rak, karcinom) bolesti. Gubitak apetita ima dvostruko; fizičko i psihosocijalno djelovanje na bolesnika. Smanjen unos hrane neminovno dovodi do gubitka snage bolesnika i slabljenja obrambenih (imunoloških) mehanizama cijelog organizma. Poremećeni međusobni odnosi elektrolita (natrij, kalij, kalcij, magnezij, itd.) u krvi i tjelesnim tekućinama uzrokuju različite homeostatske poremećaje, a smanjena koncentracija bjelančevina (hipoproteinemia) onemogućuje prijenos hranjivih sastojaka unutar organizma. Posljedično javlja se slabost svih obrambenih barijera što se najbolje uočava promjenama na koži i sluznicama (ragade, zaležajne rane, sitna krvarenja, kožne infekcije, itd.). Psihosocijalne posljedice gubitka apetita, obzirom da osim na bolesnika značajno utječu i na njegovu obitelj, možda su i značajnije od fizičkih. Bolesnik gubitak apetita neminovno povezuje s napredovanjem bolesti što vrlo brzo dovodi do depresije, straha i nesanice, a obitelj s često nekritičkim nutkanjem hrane (nerijetko one na koju bolesnik do tada nije bio naučen) pogoršava njegovo psihičko stanje. Preporuke suvremene palijativne medicine su slijedeće: dozvoliti bolesniku da jede koliko želi i kada želi neovisno da li je to količinski manje nego do sada, po mogućnosti pripremati jela koja najviše voli, preferirati male obroke i tekuću hranu te izbjegavati kalorično nakvalitetne, ali zasitne međuobroke (grickalice, suhe kekse i sl.) kao i hladnu hranu. Ukoliko je moguće bolesnik bi trebao jesti barem jedan obrok dnevno zajedno sa svim ukućanim kako bi se zadržao socijalni aspekt prehrane. Na poslijetku, važno je liječiti opsipaciju (zatvor) ili mučninu, a apetit stimulitati vježbama (npr. aktivnost u krevetu, mobilizacija bolesnika po sobi i sl.) i farmakološkim pripravcima (aperitivi, multivitamiski pripravci, kortikosteroidi).