Primjećujete li da zaboravljate više nego nekada? Imena i brojevi telefona predstavljaju vam problem? Zaboravljate ono što nekada niste i to vas dovodi u neugodne situacije? (Netko vas srdačno pozdravlja, osoba vam djeluje poznato, ali uzalud prekapate po mozgu. „Pretinac“ s podatkom je, izgleda, nestao i prijeti vam blamaža. Pogotovo ako osoba nastavlja razgovor s vama, uvjerena da o njoj znate sve što bi trebali znati.) Zapravo, gubitak memorije je nešto čega se svi bojimo, pogotovo uz osjećaj nezaustavljivog dolaska starosti. Ha, kažu da starim ljudima sve otkazuje, pa zašto ne bi i mozak? Bez memorije ne bi mogli funkcionirati. Velika baza podataka, skrivena unutar mozga, ne pomaže nam samo pri intelektualnom radu, nego i u najjednostavnijim svakodnevnim aktivnostima. Rekao bih da se čovjek bez pamćenja NE RAZLIKUJE PUNO OD POVRĆA. Kao što smo to već vidjeli na mnogo primjera, tako i gubitak memorije uopće nije neizbježno povezan sa starenjem. MOŽE NASTUPITI U BILO KOJEM RAZDOBLJU ŽIVOTA, a uzročnika je više. Neki su prilično neočekivani... Sposobnost mozga da „pamti“ vjerovatno je jedna od najslabije razjašnjenih tajni ljudskog tijela. Pojednostavljeno, znamo da se proces memorije sastoji od 3 faze: kodiranje, pohranjivanje i ponovno pronalaženje. Prostor za kratkoročnu memoriju je iznenađujuće limitiran. (Drugim riječima, nemojte se uzdati u pamćenje ako idete u dućan s namjerom da kupite više od 5-6 stvari. Nešto ćete zasigurno zaboraviti.) S druge strane, dugoročna memorija funkcionira drugačije i izgleda da je MANJE PODLOŽNA ZABORAVU. Netko je rekao da su najstariji događaji ispisani kvalitetnijom tintom. Mnogo je procesa uključeno u memoriranje, što znači da je cijeli postupak osjetljiv i ranjiv pod utjecajem vanjskih faktora. Tu pogotovo mislim na stres. Ma, svi imamo iskustva sa zaboravom, kojeg vjerovatno ne bi bilo u izvanstresnim, normalnim okolnostima. Kratkotrajan stres možda djeluje iritirajuće i frustrirajuće, ali nije toliko opasan. Posljedice kroničnog stresa mogu biti zabrinjavajuće, sve do TRAJNIJIH OBLIKA GUBITKA MEMORIJE. Ovaj proces je biokemijski dobro razjašnjen. Stresni hormon kortizol loše djeluje na hipokampus, a to je zona u mozgu najizravnije uključena u pohranjivanje podataka. Pogotovo što se tiče kratkoročne memorije. Veći stres stvara veća oštećenja. Skeniranje mozga ratnih veterana i zlostavljane djece JASNO POTVRĐUJE ATROFIJU HIPOKAMPUSA. Slično se može primijetiti kod dugotrajne depresije i posttraumatskog stresa. Neurodegeneracija uzrokovana kortizolom stvara predispoziciju za neka još teža oboljenja, kao što je Alzheimerova bolest. Osim stresa, mnoge bolesti doprinose šteti po pitanju memorije. To su šizofrenija, Parkinsonova bolest, herpes mozga, moždani tumori, moždani udar i epilepsija. ČAK I SINDROM KRONIČNOG UMORA. Veza srčane kapi i gubitka pamćenja također je dokumentirana. Vjerovatno se radi o smanjenoj cirkulaciji krvi prema mozgu. Ugroženost (posebno starijih) dijabetičara prilično je logična. Glukoza iz krvi zadovoljava 99% energetskih potreba mozga. Kako se čini, oštećenja zbog niske razine glukoze (hipoglikemija) OGRANIČENA SU NA HIPOKAMPUS, ali ne i na druge dijelove mozga. (Ako vam ovo ograničenje djeluje utješno, podsjetit ću vas da dijabetes razara još i štošta drugo.) Niske vrijednosti nekih hormona također pogađaju memoriju, pogotovo u određenim razdobljima života. Tako kod četvrtine žena u menopauzi štitnjača producira manje tiroksina, a ČAK I NAJMANJI DEFICIT IMA KATASTROFALNE UČINKE NA MENTALNE FUNKCIJE, pa i na pamćenje.