Sljedeći tekst se odnosi na Zagreb jer je ideja za njega sinula tamo, u tramvaju. Međutim, ne trebate se zbog toga osjećati zakinuto. Ubrzo ćete primijetiti da se sve vezano uz jedan grad vrlo jednostavno može prebaciti u drugi. Uz izuzetak nekoliko lokalnih specifičnosti, danas sva naselja sličnih dimenzija nalikuju jedna drugima. Jedina razlika između onih većih i onih manjih je u brzini kojom ljudi obavljaju svoje svakodnevne poslove. I to što u većim gradovima ima više različitih i drugačijih ljudi. Rijeka, uz meni vrlo dragu "lokalnu specifičnost" zvanu more, od Zagreba razlikuje se i po tome što su ovdje ljudi znatno mirniji, opušteniji i, vjerovali ili ne, vedriji i radosniji. Ovo zadnje se trudim pisati objektivno, kako ne bi nalikovalo na kakav nostalgični hvalospjev domu. Ima Rijeka i svojih loših osobina, koje su vam, vjerojatno, dobro poznate. No eto, ove sam primijetio kao plus. Ljudi u Zagrebu hodaju puno brže, puno se više žure i mnogo su nervozniji. Izgleda da svatko od njih u glavi nosi gomilu svojih problema koji će eksplodirati na bilo kakvu detonaciju iz okoline. A kako sam primijetio, mnogo prije eksplodiraju u kontaktu sa slabijima od sebe. Najčešće su žrtve eksplozija djeca i same žene. Zbog veće osjetljivosti taj sloj uglavnom hoda nekako uplašeno i zbrzano. Neki od njih koji ne mogu podnijeti pritiske nervozne okoline sagradili su oko svojih osobnosti obrambene zidove. Mlađi se uglavnom odlučuju na štitove drskosti i bahatosti, zbog čega napadačima izgledaju nepredvidljivi i opasni, pa zaključuju da ih je bolje zaobilaziti. Cure se, pak, a i njima pripadajući tipovi, odlučuju za maske dobrog i samouvjerenog izgleda, iza kojih se osjećaju mnogo zaštićeniji. Takve vidimo kako gradom jurcaju lica maskiranih šarenim ratničkim bojama, u oklopima skrojenim po najnovijoj modi. Mnogi se odlučuju i na ugradnju dodatnih mišića kako bi neprijateljima izgledali opasniji, a prijateljima prepoznatljiviji. No, kao i svi drugi vojnici, najčešće u svojoj ozbiljnosti izgledaju smiješno. Svaki od onih gore navedenih vrsta ljudi, a i svi ostali koji nisu imali tu čast da ih spomenem u tekstu, druže se uglavnom sa sebi sličnima. I jedni zaziru od drugih, ne slažući se s tuđim stavovima, odijevanjem, držanjem, načinom govora, razmišljanjem i sl. Sve što nije "normalno"(čitaj: isto kao ja) je čudno i treba izbjegavati. U manjim sredinama takva su odstupanja od neke "normalnosti" mnogo češće uočljiva. Što je i normalno. Ne mogu se građani ove zemlje odnositi prema nekome tko ne izgleda kao oni, kao npr. crncu, Japancu ili Indijcu, kao oni koji ga viđaju svaki dan kao, primjerice, stanovnici New Yorka. Našima su takvi prizori još uvijek dosta rijetki. Oni će u takve ljude buljiti kao što bulje u svaku drugu novinu. Kao što smo u čudu gledali u babu s ogromnim penisom što ga je grupa "Let 3" postavila ispred radio Rijeke. I to je sasvim u redu. Ne gledati u nove stvari, ne pokazivati interes i ne reagirati na njih, mislim, nije baš prirodna ljudska reakcija. Međutim, u ovom današnjem svijetu, mi smo prisiljeni činiti upravo to. Čak štoviše, ignoriranje i ne obraćanje pažnje postala je vrlina koja je nužna za život u velikim gradovima. Sve što je novo i što izaziva pažnju vjerojatno je nekakva varka kojom nas se pokušava "šokirati" ili marketinški trik pomoću kojega nam "oni" pokušavaju prodati neku glupost. A naša reakcija se vjerojatno snima za skrivenu kameru da bi se drugi smijali kako smo glupi. Zbog toga ljudi praktički više niti ne reagiraju na podražaje izvana. Gledaju ravno naprijed i idu svojim putem. Kao da oko njih nema nikoga. Sve to čine od straha od nagle eksplozije nečije nakupljene živčanosti, ili od neugodnosti koja slijedi nakon što ispadnemo smiješni ili neznalice. Kao vrhunac takvog nereagiranja izabirem gužve u tramvajima i autobusima. Tamo viđam i sudjelujem u gužvama stiješnjenih masa ljudi. Iako zgurani poput sardina, oni se svi i dalje prave da su sami i ne obraćaju pažnju jedni na druge. Razgovori i interakcije se svode na minimum. Mora se jer nitko nikoga ne poznaje i ne zna što može očekivati. Jedan drugome guraju ruku pod bradu, nos pod pazuh, ruksak u lice. A putnici sve to prihvaćaju kao da je najnormalnija stvar na svijetu. I kada se čini da je tramvaj prepun a gužva na maksimumu, na sljedećoj stanici pojavi se netko kome se strašno žuri i tko pod svaku cijenu mora ući. I za takvoga uvijek ima mjesta. A odbojnost preko drugima još se više potiskuje. Pritisnut je crnac uz bijelca, starac uz dijete, panker do šminkera, sotonist grli svećenika. Samo u takvim situacijama vlada stvarna i potpuna jednakost. Za one koji su unutra.