Haglundova deformacija relativno je često stanje u kojem dolazi do otoka mekih tkiva na stražnjoj strani petne kosti, u regiji hvatišta ahilove tetive. Poznato i kao retrokalkanearni burzitis, ovo stanje se najčešće događa kod djevojaka u adolescenciji, a povezuje se sa nošenjem cipela sa visokom potpeticom, ili u sportaša koji preferiraju tvrde tenisice.
Uobičajeno, gornji dio petne kosti (kalkaneusa) ima oblu konfiguraciju. No neki ljudi imaju više čatvrtast oblik. Ako takva osoba nosi obuću sa krutim i oštrim petnim dijelom (kožni remen oko pete, tvrdoća nekih tenisica), može se razviti karakteristična bol tipična za Hauglandovu petu. Sve se to pogoršava nošenjem visokih potpetica. Nastavak trenja može uzrokovati burzitis(upalu sluzne vrećicu koja u normalnim okolnostima smanjuje trenje između ahilove tetive i petne kosti, što u konačnici stvara bolni otok mekog tkiva i zadebljanje kože iznad njega.
Pacijenti sa Haglundovom deformacijom uobičajeno se žale na bol i otok povezane sa koštanim izbočenjem ili sa pratećim burzitisom. Prisutna može biti i promjena boje kože poradi trenja kojem je izložena. Čak i kod osoba koje nemaju simptome, promjena načina hodanja može ukazivati na postojeći problem koji uključuje stražnju stran u petne kosti.
Liječenje ovog stanja započinje gotovo u pravilu sa ledenim oblozima kojima je za cilj smanjiti upalu, te promjenom obuće, koja treba biti mekana i bez tvrdih i neelastičnih dijelova u području petne kosti. Mekana povišenja po petu u bolnoj fazi mogu pomoći. Potom slijedi fizioterapija i to sa naglaskom na ultrazvučno liječenje i terapiju laserom, te pulsnim magnenim poljem. Obavezno u ovoj fazi treba raditi na vježbama za fleksibilnost ahilove tetive i mišića stopala. Fleksibilna tetiva uobičajeno je manje bolna. U sportaša valja posebnu pažnju posvetiti tehnici trčanja i skoka, pored izbora najboljih mogućih tenisica za konkretan sport i konkretnog sportaša. Sportski ortopedski ulošci obavezno se primjenjuju kao pomoćno sredstvo u liječenju ovih stanja. Osim što mijenjaju smjer sila, oni mogu dodatno smanjiti stres na petnu kost, a time i na mjesto najjače upale.
U koliko i pored intenzivne i dovoljno duge fizioterapije ne dođe do zadovoljavajućeg poboljšanja, tada se, u suradnji sa ortopedom procjenjuje mogućnost primjene terapije udarnim valom. Kako je u temelju samog problema izrastanje koštane izbočine, tako je cilj smiriti iritaciju mekih tkiva u okolini same izbočine. Ovom metodom nije moguće „razbiti“ koštanu izbočinu, iako se ona u nekim slučajevima može minimalno ili znatno smanjiti.
Kada su iscrpljene sve konzervativne metode liječenja i nije došlo do zadovoljavajućeg poboljšanja, pristupa se operativnom liječenju. U zavisnosti od cijelog niza faktora ono može biti minimalno i uključivati tek zahvate na mekim tkivima. Tada je oporavak relativno brz. No kod izrazitih koštanih izbočenja operacija se sastoji u odstranjivanju dijela koštane izbočine i premještanju hvatišta ahilove tetive. Postoperativni oporavak je dug i traje i do šest mjeseci.
Sam Haglundov sindrom može biti povezan i sa upalom ovojnice ahilove tetive, a poradi dužeg šepanja može se razviti i čitav niz pratećih bolnih stanja na stopalu, potkoljenici, koljenu, ali i kuku. Zbog svega toga, ali i poradi pokušaja da se spriječi pogoršanje stanja te njegov ulazak u stanje koje loše ili uopće ne reagira na konzervativno liječenje, valja nastojati odmah po pojavi prvih simptoma, dakle bolova i otoka na peti potražiti pomoć. Iako je činjenica da neke manje iritacije i bolnosti prolaze naprosto same od sebe, jedan njihov dio, naročito u sportaša može prerasti u kroničan i teško lječiv problem.