Najvažniji simptom zbog kojeg se oboljelu životinju obično dovede veterinaru jest otežano disanje.


Dijafragma ili ošit je mi­šićna opna koja odjeljuje prsnu od trbušne šupljine. Naglo povećanje tlaka unu­tar trbušne šupljine može do­vesti do trganja ošita, a nastalo stanje nazivamo her­nijom. Povećanje tlaka u trbušnoj šupljini u pravilu na­staje zbog tupih udaraca u pod­ručje trbuha, najčešće kod udaraca autom ili pa­dova sa većih visina. Sa ovakvom posljedicom trau­me srećemo se uglavnom kod mačaka, no svakako tre­ba pomisliti na ovu mo­gućnost i kod pasa kod kojih u anamnezi imamo udarac. Najvažniji simptom zbog kojeg se oboljelu ži­votinju obično dovede veterinaru jest otežano disanje. Živo­tinja diše sa naporom i to tako da pomiče samo tr­bušne mišiće. Ponekad je disanje u početku skoro sas­vim normalno, a postepeno se otežava iz dana u dan, pa vlasnici primijete promjenu tek nakon nekoliko tjedana od nastanka rupture. 

Pri trganju ošita nastati će veći ili manji otvor. Može se dogoditi da je otvor u po­četku malen pa simptomi nisu izraziti, a sa vremenom se povećava. Kod većih ot­vora na dijafragmi dolazi do ulaska trbušnih organa u prsnu šupljinu gdje okupiraju slobodan prostor i kompromitiraju rastezanje pluć­nih krila, a samim time i di­sanje životinje. U težim slu­čajevima može se desiti da  svi trbušni organi skliznu u prsnu šupljinu (jetra, sle­zena, želudac i veći dio crijeva) pa trbušna šupljina os­tane praktički prazna. Po­ne­kad možemo napipati samo nategnuto debelo crijevo u trbuhu, dok u prsnom košu istovremeno čujemo peristaltiku crijeva. Kod pasa može doći do nadimanja želuca, jer zbog otežanog i ubrzanog disanja dolazi i do gutanja zraka. Kod pasa se javlja i nagon na povraćanje, koje zbog rupture u ošitu i dislociranosti želuca nije mo­guće. Konačna dijagnoza se uspostavlja rentgenskom snimkom. Kako se otvor u ošitu može postepeno pove­ćavati ponekad problemi nastanu i nekoliko mjeseci nakon inicijalne traume. Čim posumnjamo na ovaj problem nastojimo od vlasnika dobiti informaciju o tome dali je bolesna životi­nja pala ili ju je možda uda­rio auto. Veći je problem sa mačkama koje žive vani jer tada nemamo nikakvih ana­mnestičkih podataka. 

Dijafragmatska hernia li­ječi se kirurški, operativnim zahvatom kojim saniramo nastali otvor i vratimo tr­bušne organe na njihovo mjesto. Operaciji se pristupa onda kada je bolesna životinja stabilizirana dovoljno da može podnijeti anesteziju. Dakle, nije svaka dijafragmatska hernia hitnoća, već operiramo onda kada smo kompenzirali eventualno pri­sutan šok, te možebitne dru­ge povrede.