Da, smetnje spavanja mogu biti jedna od rizičnosti za nastajanje moždanog udara. Uz poznate čimbenike rizika, kao što su srčane bolesti, ateroskleroza, šećerna bolest, debljina, povišenje masnoća, fizička neaktivnost, stres, pušenje, povišeni tlak, genetrski faktor i da ne nabrajamo dalje, često se zaboravlja ovaj, a to je smetnja spavanja. I to treba uvažiti, pogotovo ako već postoji neka bolest ili stanje koje smo gore naveli, pa su se ovi faktori "udružili". Apnea u disanju tijekom spavanja ili popularno nazvano hrkanje je itekako ozbiljan čimbenik za nastajanje cerebrovaskularnog inzulta tj. moždanog udara. Hrkanje, odnosno, noćna apnea (tj. za vrijeme spavanja) nastaje jer zrak ne može ili teško prolazi kroz nos i usta u trajanju od nekoliko sekundi. Ako je, recimo, više ovakvih ataka tj. epizoda u tijeku spavanja, govorimo o sindromu apneje u spavanju. Po nekim autorima je postojanje ovog sindroma, ako je ovih zastoja u disanju ponovljeno oko 30 puta. Naravno, odmah se osjeti nedostatak zraka, gušenje, te će to naglo probuditi spavača i pokušati će opet uspostaviti normalno disanje. Važno je reći da ima više vrsta apneje centralni tip (o tome ćemo drugi put), te opstruktivni tip. Sama riječ kaže, nešto opstruira, sprečava prolaz zraka, kuda bi taj isti zrak trebao proći. Postoji i miješani tip, tj. kombinacija ova dva spomenuta. Kada dođe do apneje (ozbiljnog hrkanja) događa se patofiziološka zbrka tj. niz nepovoljnih događanja. Spomenimo neke: pad razine kisika, pa će kisik dolaziti nedovoljno u organe, a na što je posebno osjetljiv mozak, koji će kako znamo, na nedostatak kisika vrlo brzo "reagirati" neželjenim simptomima, zatim poremećaj rada srca i tako dalje. Ako takva osoba ima neki čimbenik ili već postojeću bolest koja "olakšava" nastajanje moždanog udara, isti tada može uslijediti. Što se hrkanja tiče, češće se radi o pretilim osobama, znači, debljim, sa suviškom kilograma. Također je hrkanje češće u muškaraca, koji glasno hrču. Ovdje nećemo govoriti o hrkanju kao uzroku teškoća spavanja najbliže okoline. Kad "hrkač" prestane disati partner se izuzetno impresionira, a period "nedisanja" čini se puno duži, "i kao da neće nikada prodisati" kako se često opisuje ovaj događaj. Baš u tim vremenskim segmentima ne disanja, u uvjetima kako je već navedeno, može nastati moždani udar. To je i jedno objašnjenje od naravno i drugih mogućih, da cerebrovaskularni inzult ("kap") nastaje često noću. Ako ne nastane ova "drama", postoje i druge posljedice. Često buđenje zbog hrkanja, ovu osobu i okolinu čine sutra neispavanom, umornom, mrzovoljnom i sl. Ima još neželjenih posljedica "hrkanja" koje uopće nije bezazlena pojava. Uslijed tako opisanih, čestih, ponavljanih, smanjenih dolazaka kisika u dostatnim količinama u mozak (o ovom organu sada govorimo), s vremenom će moždano tkivo pokazati simptome kroničnog nedostatka kisika, pa će se postupno smanjiti intelektualne funkcije, zaboravljivost, smanjene sposobnosti pamćenja i dr. Nije hrkanje samo "neugodna slušna pojava", već opasan fenomen i treba ga shvatiti ozbiljno. Niz faktora, uzroka, dovodi do ovoga o čemu pišemo. Pa zato o problemu hrkanja i izlječenja toga "stanja" traži složen i ozbiljan pristup. Treba poduzeti sve da se riješi ovaj, često puta omalovažavan problem. Treba poduzeti da se riješi ova pojava, bilo da se radi o primarnom ili sekundarnom (hrkanju uslijed "nečega patološkog").