A što je s demokracijom? Ne bira li upravo narod svake četiri godine svoju vlast? Što li je to? Tko je to dozvolio? I sada ta ista vlast, koju je narod izglasao, želi promijeniti zakon o referendumu i smanjiti opseg pitanja koja se narodu mogu postavljati.


Nakon što više od po­lovice Hrvata nije izišlo na referendum, možemo reći da se život ponovo vraća u normalu. Slijede izvještaji o sve manjem BDP-u, o po­većanju poreza i rastu nezaposlenosti. No, opcija za koju se odlučio manji broj onih koji su ipak izašli na referendum sada najavljuje i dodatne probleme. Naime, homoseksualni turisti su isto turisti. A oni ne vole dolaziti na mjesta gdje nisu dobro­došli. Kako su to pokazale nedavne grafičke analize re­zultata referenduma, to je većina Hrvatske.
 
Mišljenje većine koja nije izišla na referendum se ne zna, ali to ipak ne mijenja stanje na najnovijoj karti Hrvatske. A to je da su gay parovi dobrodošli samo u nekoliko gradova i mjesta, te u dvije hrvatske županije. Ostatak ih, u najmanju ruku, čudno promatra. Ali, kako smo napisali, homoseksualni turisti su isto turisti, a u zapadnim zemljama sve ih je više. Što ako oni odluče ne dolaziti u zemlju u kojoj nisu dobrodošli? Hoćemo li se morati još više zaduživati? Slati Linića po kredite? Ili će se naši privatni iznajmljivači pomiriti sa sudbinom, i prihvatiti za njih žalosnu či­nje­nicu: Da bi uopće bilo  kakve obitelji, potrebni su novci. A oni, kako stvari stoje, za sada u najobilnijem volumenu sti­žu od stranaca. Pa ako su u svoje domove prihvatili Nijemce i Talijane, sa kojima su do prije 50-tak godina ra­tovali i koji su ih smatrali ni­žom ra­som, tko je taj koga neće prihvatiti?  Ako su zbog marke, lire i eura davali svoje naj­bolje sobe i čiste plahte biv­šim neprijateljima, nema sumnje i dvojbe da će to či­niti i gay populaciji.

Dio građana ove zemlje zgrožen je rezultatima. Kažu, ne mogu vjerovati da žive u tako netolerantnom okruže­nju. Ja ne mogu vjerovati da oni ne mogu vjerovati. A gdje su mislili da žive? U Amsterdamu?
 
Čovjek se pita treba li dopustiti još ovakvih refe­renduma. Primjerice, premijer Milanović kaže da ni­pošto neće dopustiti da se raspiše novi referendum koji se najavljuje. Onaj koji misli ograničiti prava nacionalnih manjina. A zašto? Prije sve­ga, upravo zbog toga. A kao drugo, zamislite što bi se dogodilo da i taj prođe? Sada se pod hitno mora promijeniti zakon o referendumu. Jer zamislite da narod poči­nje odlučivati? Pa kamo bi nas to odnijelo? Narodu tre­ba zabraniti da kolektivno donosi bilo kakve odluke! Ali čekajte, a što je s de­mo­kracijom? Ne bira li upravo narod svake četiri godine svoju vlast? Što li je to? Tko je to dozvolio? I sada ta ista vlast, koju je narod izglasao, želi promijeniti zakon o re­ferendumu, na kojemu će smanjiti opseg pitanja koja se narodu mogu postavljati, kao i postotak izlaznosti koji jamči pravovaljanost. Za pra­vovaljanost demokrat­s­kih izbora nema tih ogra­ni­čenja. Može se kandidirati doslovno svatko sa gotovo svakakvim programom. Jer, gra­đani ne smiju građanima za­braniti same sebe. Dakle, treba im zabraniti sve, osim njih samih. A i njih same im nuditi što je rjeđe moguće. Svake četiri godine je sasvim prihvatljivo.
 
Ovi na vlasti ne vjeruju da narod može donijeti su­vislu odluku. Činjenica da su većinom izglasali upravo njih vjerojatno je samo svijetla iznimka. A narod koji je većinom izglasao svoje pred­stavnike ne vjeruje da ih ovi vode u dobrom smjeru. A činjenicu da su izabrali baš njih sada pripisuju valjda ne­kakvoj greški. Ili slu­čaj­nosti.
  
I tako, između greške, slu­čajnosti, iznimke i nepre­kidnih odabira i razočarenja, živimo jedni pored drugih već godinama. Jer, ipak, to je najbolje društveno uređenje za koje sada znamo.