A što je s demokracijom? Ne bira li upravo narod svake četiri godine svoju vlast? Što li je to? Tko je to dozvolio? I sada ta ista vlast, koju je narod izglasao, želi promijeniti zakon o referendumu i smanjiti opseg pitanja koja se narodu mogu postavljati.
Nakon što više od polovice Hrvata nije izišlo na referendum, možemo reći da se život ponovo vraća u normalu. Slijede izvještaji o sve manjem BDP-u, o povećanju poreza i rastu nezaposlenosti. No, opcija za koju se odlučio manji broj onih koji su ipak izašli na referendum sada najavljuje i dodatne probleme. Naime, homoseksualni turisti su isto turisti. A oni ne vole dolaziti na mjesta gdje nisu dobrodošli. Kako su to pokazale nedavne grafičke analize rezultata referenduma, to je većina Hrvatske.
Mišljenje većine koja nije izišla na referendum se ne zna, ali to ipak ne mijenja stanje na najnovijoj karti Hrvatske. A to je da su gay parovi dobrodošli samo u nekoliko gradova i mjesta, te u dvije hrvatske županije. Ostatak ih, u najmanju ruku, čudno promatra. Ali, kako smo napisali, homoseksualni turisti su isto turisti, a u zapadnim zemljama sve ih je više. Što ako oni odluče ne dolaziti u zemlju u kojoj nisu dobrodošli? Hoćemo li se morati još više zaduživati? Slati Linića po kredite? Ili će se naši privatni iznajmljivači pomiriti sa sudbinom, i prihvatiti za njih žalosnu činjenicu: Da bi uopće bilo kakve obitelji, potrebni su novci. A oni, kako stvari stoje, za sada u najobilnijem volumenu stižu od stranaca. Pa ako su u svoje domove prihvatili Nijemce i Talijane, sa kojima su do prije 50-tak godina ratovali i koji su ih smatrali nižom rasom, tko je taj koga neće prihvatiti? Ako su zbog marke, lire i eura davali svoje najbolje sobe i čiste plahte bivšim neprijateljima, nema sumnje i dvojbe da će to činiti i gay populaciji.
Dio građana ove zemlje zgrožen je rezultatima. Kažu, ne mogu vjerovati da žive u tako netolerantnom okruženju. Ja ne mogu vjerovati da oni ne mogu vjerovati. A gdje su mislili da žive? U Amsterdamu?
Čovjek se pita treba li dopustiti još ovakvih referenduma. Primjerice, premijer Milanović kaže da nipošto neće dopustiti da se raspiše novi referendum koji se najavljuje. Onaj koji misli ograničiti prava nacionalnih manjina. A zašto? Prije svega, upravo zbog toga. A kao drugo, zamislite što bi se dogodilo da i taj prođe? Sada se pod hitno mora promijeniti zakon o referendumu. Jer zamislite da narod počinje odlučivati? Pa kamo bi nas to odnijelo? Narodu treba zabraniti da kolektivno donosi bilo kakve odluke! Ali čekajte, a što je s demokracijom? Ne bira li upravo narod svake četiri godine svoju vlast? Što li je to? Tko je to dozvolio? I sada ta ista vlast, koju je narod izglasao, želi promijeniti zakon o referendumu, na kojemu će smanjiti opseg pitanja koja se narodu mogu postavljati, kao i postotak izlaznosti koji jamči pravovaljanost. Za pravovaljanost demokratskih izbora nema tih ograničenja. Može se kandidirati doslovno svatko sa gotovo svakakvim programom. Jer, građani ne smiju građanima zabraniti same sebe. Dakle, treba im zabraniti sve, osim njih samih. A i njih same im nuditi što je rjeđe moguće. Svake četiri godine je sasvim prihvatljivo.
Ovi na vlasti ne vjeruju da narod može donijeti suvislu odluku. Činjenica da su većinom izglasali upravo njih vjerojatno je samo svijetla iznimka. A narod koji je većinom izglasao svoje predstavnike ne vjeruje da ih ovi vode u dobrom smjeru. A činjenicu da su izabrali baš njih sada pripisuju valjda nekakvoj greški. Ili slučajnosti.
I tako, između greške, slučajnosti, iznimke i neprekidnih odabira i razočarenja, živimo jedni pored drugih već godinama. Jer, ipak, to je najbolje društveno uređenje za koje sada znamo.
