Odgovor bi trebao biti da. Ili možda ipak ne. Ili nešto između: odgoda plaćanja. S kamatama dakako, ali ipak odgoda. Do nedavno su nogometni klubovi bili okupljalište čudnih ljudi, uglavnom političara, sa rijetko kojim sportašem u upravi. Tamo su se uzimali krediti, skupo prodavali dobri igrači, i dok se imalo novaca, dobro se jelo i pilo. Naravno sve je to bilo pod okriljem velike predsjednikove ljubavi prema tom sportu. Ništa nije moglo ugroziti opstojnost tog plemenitog, i nadasve važnog sporta. Nogomet je najvažnija (sporedna) stvar na svijetu. Puno je ljudi pod utjecajem nogometa. Uložiti novac u nogomet je dobro. Država time ubija dvije "muhe". * Muha prva: Zašto plaćati skupe propagandne kampanje za promociju naše prelijepe zemlje, kada možemo imati neprestanu, relativno jeftinu, i daleko učinkovitiju reklamu putem nogometa. Svi su čuli za klubove Juventus ili Ajax. I znaju da dolaze iz Italije, odnosno Nizozemske. A to su prelijepe zemlje, kao i naša. Zar ne biste željeli godišnji odmor provesti u tim zemljama? A uložiti novac u te zemlje? Izvoziti u njih? Ili, što je bio fiktivni cilj, primiti ih u Europsku Uniju? Ah, da, one su već članice... Nogomet je živa razglednica zemlje. Kakvi nogometaši, takvi i ljudi u zemlji iz koje dolaze. Još ako je neki od njih i zgodan... Tko ne bi imao sve simpatije za naciju čiji su pripadnici. Zato novac treba ulagati u nogometne klubove, koji bi svijetom širili dobar glas. Ili još bolje, sav novac uložiti u samo jedan klub. Mnogo je veća mogućnost da će taj klub uspjeti. A onda treba razbiti i barijeru imena. Zamislite da se klub zove recimo, HAŠK građanski. Pa koji će stranac to uopće izgovoriti, a da ne maštamo, zapamtiti, i još povezati za Hrvatskom. Zato je bolje odabranom klubu dati ime Croatia, pa nema tih muka. Lako se izgovara, pamti, a to je ujedno i ime zemlje koju predstavlja. * Muha druga: Dvije latinske uzrečice lijepo opisuju najbolje i najjednostavnije načine upravljanja masom. Divide et impera, i panem et circenses. Podjeli pa vladaj, i kruha i zabave. I obje se koriste od pamtivjeka. Pa ni mi nismo iznimka. Kako je najveći broj muškaraca zainteresiran za nogomet, a naše patrijarhalno društvo to zanimanje nameće i pripadnicama nježnijeg spola, ispada da je dobar dio naroda u "nogometnoj službi". Ako ne aktivno, tako da posjećuje utakmice, onda bar pasivno, gledajući prijenose, i slušajući teoretiziranja u emisijama uoči, i nakon utakmice. Da ne spominjemo intervjue s nogometašima, slike s njihovih vjenčanja u novinama, reportaže o tome tko s kim ljubaka, kakav auto su kupili, ili za koliko novaca su otišli u koji klub. I koliko golova su tamo dali. Nogomet je suvremeni pandan drevnim gladijatorskim igrama. I narod čini sretnim. Odvraća mu misli od svakodnevnih problema. Tako npr. ne razmišlja o tome da je uprava njegova grada krcata licemjera, neradnika, gotovana, birokrata, neznalica i diletanata, već se opaja sa tri nova boda protiv, primjerice Hajduka. Besplatnog kruha, nažalost, nema, ali zato imamo vrlo jeftinu, zasitnu, i isto tako neukusnu brzu hranu. A i neizravno poticanje međuregionalne netrpeljivosti sasvim se lijepo uklapa u "plan za dominaciju". Nitko tko je navijač konkurentnog kluba nije dobrodošao. Svi su oni glupi i "bezveze". Država malo daje ovome, malo onome, i oba sretna. Ne kritiziraju državu, koja daje, nego se svađaju međusobno, tko je, i zašto dobio više. A zaboravljaju da su država: oni sami. *
Ali, sada je taj "instrument državne politike" u problemima. Dosadašnja vlast iscrpila je sve moguće načine financiranja, pa ih je plaćala tako da im ne naplaćuje poreze i doprinose, koje je istodobno uredno pobirala od svih ostalih obveznika. No, sadašnji "šefovi" nisu preveliki ljubitelji nogometa. Tako da je on spao na niske grane. I vrijeme je za naplatu dugova. Pa, dragi Vi, pogledajmo zajedno, što će se zbiti...