Dobro došli, rekli su oni nama na proslavi. Dobro došli, rekli smo mi njima u Zagrebu. Dobrodošli su bili i oni i mi. A otišli su dobro samo oni. Mi smo ostali. Sa svojim problemima. I računom za svečanu večeru i slavlje
Prošao i je taj prvi srpanj. Građani su se probudili kao građani jedne nove super zajednice. Građani Zagreba doživjeli su kolaps prometa, jer su se strani državnici vozili kućama. A oni imaju prioritet. Pa su tako građani glavnog grada stajali u kolonama i čekali da prođu vođe ostalih država zajednice. Jer, sada su oni nekako i naši vođe. Partneri naših vođa. Suodlučitelji. Naši gosti i cijenjeni prijatelji.
Dobro došli, rekli su oni nama na proslavi. Dobro došli, rekli smo mi njima u Zagrebu. Dobrodošli su bili i oni i mi. A otišli su dobro samo oni. Mi smo ostali. Sa svojim problemima. I računom za svečanu večeru i slavlje.
Nakon proslave, Hrvatska je ostala Hrvatska. Štrajkaju prodavači na tržnicama jer ne žele fiskalne blagajne. Gužve na granicama zbog novog graničnog režima. Traktori pored ceste kao prijetnja zbog niske otkupne cijene njihovih proizvoda.
Tijekom televizijskog prijenosa svečanosti, jedan od gostiju govorio je kako Europska unija možda i nije najbolja odluka. Naime, poznato je da je Island odustao od pregovora za članstvo u toj zajednici. Dok je gost govorio, usred tog svečanog trenutka, voditeljica ga je svim silama pokušavala navesti da kaže i koju dobru riječ o pridruživanju. On to nije napravio, možda i namjerno, da malo provocira. Kada je završio svoje izlaganje, voditeljica je njegov govor zaključila rekavši da je ponekad dobro čuti i drugačije mišljenje. Kako stvari stoje, ja sam zahvalan što su mu uopće pustili da govori. U državi u kojoj je od 50-ak posto ljudi koji su izišli na referendum o pristupanju Uniji gotovo trećina zaokružila NE, drugačije mišljenje svakako ima pravo na svoju minutažu na nacionalnoj televiziji. Ovako je postalo jedna zanimljivost, koja je označena s kao, evo, postoje i ovakvi. Iznimke potvrđuju pravilo.
A pravilo u koje se tog dana željelo uvjeriti ljude je da im se događa nešto predivno. Da bi došli na proslavu, građani su bili detaljno pretraživani. Bio im je obećan šampanjac na Trgu, koji, po pričanju onih koji su tamo bili, nisu dobili. Dobili su besplatan koncert koji je plaćen novcem iz proračuna. Dakle, samo iluzorno besplatan. Oko milijun eura koštala je ta zabava. Milijun eura koje, uz ostale milijune, nemamo, pa smo se za njih zadužili. Ali, vrijedilo je, zar ne? Odgovor ćemo znati tek kasnije. Za sada imamo samo iluziju i nade.
