Prije otprilike godinu dana roditelji su doveli četrnaestgodišnjeg sina na pregled. Momak je imao bolove u desnom koljenu koji su mu smetali pri hodanju i ostalim uobičajenim dnevnim aktivnostima. Pri pregledu koljeno je izgledalo sasvim u redu. Nije bilo znakova oštećenja ligamenata, hrskavice ili meniskusa. Nije bilo niti znakova nekog od sindroma prenaprezanja, specifičnog za tu dob. Kako nisam mogao utvrditi uzrok bolova, uputio sam ih na pregled kod ortopeda i eventualno na dodatnu dijagnostiku (ultrazvuk, CT, ili magnetska rezonanca). Unutar slijedećih mjesec dana sve je to učinjeno, ali do prave dijagnoze nije se došlo. Bilo bi korekto reći da ne znamo uzrok bolova u tom konkretnom slučaju. Preporučio sam mu da se bavi nekom fizičkom aktivnošću koja mu ne uzrokuje bolove, te je krenuo na plivanje dva puta tjedno. Prije dva mjeseca došao mi je reći kako su bolovi u koljenu posve nestali. Kada ne znamo uzrok određenog oboljenja ili bolnog stanja i on se ne može utvrditi danas dostupnim dijagnostičkim metodama, tada govorimo o idiopatskom stanju ili idiopatskoj bolesti. Jasno je da je napretkom medicine takvih slučajeva sve manje, no ipak ih ima. Nije rijetkost da se tijekom rasta pojave bolovi u jednom ili više zglobova čiji uzrok ne možemo utvrditi. Češće no drugdje to se događa na koljenu. No, valja pri pregledu biti vrlo temeljit i sa sigurnošću isključiti sve moguće poznate uzroke, prije no što zaključimo da se radi o idiopatskom bolnom stanju. Poseban problem u takvim slučajevima jest liječenje, koje je uvijek logičan nastavak dijagnostike. Kako ovdje nema konkretnog uzroka, tako i terapija biva uopćena i usmjerena na smanjivanje bolova i eventualno na jačanje mišića koji okružuju koljeno. Rezultati te i takve terapije nisu uvijek sjajni, ali bolovi često spontano nestanu unutar određenog vremenskog perioda. Skolioza je poznatiji primjer jednog idiopatskog oboljenja. Iskrivljenje kralježnice koje se događa prilikom rasta dobro je poznato stanje i s njime se dječija ortopedija bavi stoljećima. U tom vremenu razvili smo mnoge tehnike liječenja, od usmjerenih vježbi, korektivne gimnastike i elektrostimulacije, preko gipsanih i plastičnih potpora, pa sve do operativnih zahvata kojima je cilj ispraviti ili smanjiti postojeću krivinu. Rezultati svih tih napora mogu biti dobri, no ponekad su i razočarvajući, kako za pacijenta tako i za medicinski tim koji vodi i sprovodi liječenje. Razlog tome je upravo nejasan uzrok. Iako postoji podosta teorija, još uvijek ne znamo što točno uzrokuje skolioze tijekom rasta. Jasno je da se medicina ne može usporediti sa matematikom ili fizikom. Nije moguće naprosto ubaciti simptome i rezultate dijagnostike u kompjuter, koji će nakon toga izbaciti najbolji način liječenja. S jedne strane, razlog tome je i nepotpuno znanje medicine o pojednim bolestima, koje će se s vremenom svakako popraviti, pa će i idiopatskih oboljenja biti manje no što ih je danas. S druge strane razlog nemogućnosti «izračuna» najboljeg liječenja leži i u činjenici da su ljudi različiti, kako izvana tako i iznutra. U tom smislu kod dvoje ljudi sa identičnom dijagnozom jedno te isto liječenje polučiti će različite rezultate. Zato je nemoguće odgovoriti na najčešće pitanje mnogih pacijenata: «Koji je najbolji način liječenja za ovo oboljenje?». Može se tek reći koji je pristup u konkretnom slučaju najbolji. Već kod slijedećeg najbolji put može biti sasvim drugačiji.