U Hrvatskoj su otvoreni investicijski fondovi zaživjeli prije nekoliko godina, a zadnje 3 godine su doživjeli svoju ekspanziju koja je ove godine prvi put imala značajnu stagnaciju. Prvo su značajnije zaživjeli novčani i obveznički, a kasnije i mješoviti i dionički fondovi.
OTP banka je prije nekog vremena napravila iskorak u osnivanju nove vrste otvorenih investicijskih fondova kad je osnovala svoj indeksni otvoreni investicijski fond.
Indeksni fondovi po mnogima su izvrstan izbor jer zagovornici teorije efikasnog tržišta vjeruju kako se bez sreće ne može nadmašiti prinos tržišta. Radi se o fondovima koji prate određeni indeks poput S&P 500 indeksa, the Russel 2000 i drugih. U Hrvatskoj primjerice postoji spomenuti OTP-ov indeksni fond koji prati Crobex.
Osim na umijeću potrebnom za nadigravanje indeksa, odnosno tržišta, indeksni fondovi koji to niti ne pokušavaju jer imaju strukturu portfelja identičnu proporcijama kakve su određene u indeksu koji prate, uštede ostvaruju i načinom rada. Pasivno investiranje na kojem se oni temelje znatno je jeftinije od aktivnog u kojem je potrebno plaćati profesionalce - fond menadžere koji upravljaju portfeljom. Po statistikama Morningstara, indeksni fondovi na upravljanje izdvajaju 0,09 posto vrijednosti imovine fonda, a ostali investicijski fondovi oko 1,3 posto u prosjeku.
Prema istraživanju koje je napravio Vanguard, najjača investicijska grupacija koja nudi tržištu indeksne fondove, u razdoblju od 20 godina svjetski indeksni fondovi za 60 posto su nadmašili aktivno upravljane investicijske fondove.
Kako oni u praksi funkcioniraju? Indeksni fondovi imaju svoje menadžere, ali oni imaju manje posla od kolega u aktivno upravljanim fondovima. Oni samo kupuju sve dionice ili obveznice unutar odabranog indeksa u cilju postizanja istog kretanja. Za one koji nisu sigurni što je to indeks, prvo definirajmo o čemu je tu riječ. Indeks je skupina dionica koje predstavljaju određeni tržišni segment, odnosno formulom definirana veličina koja mjeri kretanje određenog segmenta tržišta vrijednosnih papira na način da uzima određene npr. dionice iz određenog tržišnog segmenta i definira njihove međusobne proporcije u indeksu. S&P 500 indeks, na primjer, uključuje velike dionice, Nasdaq Composite indeks uglavnom ima dionice tehnoloških kompanija, a Russell 2000 je referentna točka za kompanije sa niskom kapitalizacijom, tzv. small cap stocks. Kupnjom indeksnog fonda, portfelj pokušava imitirati prihode tog određenog segmenta.
Kao što je već navedeno, indeksni fondovi imaju male troškove. Budući da se menadžeri ne moraju puno truditi oko pronalaženja dionica jer kupuju samo one koje čine njima referentni indeks, vrlo je jeftino upravljati takvim fondovima. Potrebno je na početku strukturirati portfelj sukladno indeksu, te kasnije samo dokupljivati ili prodavati određene dionice radi održavanja proporcija u portfelju na način kako je to i u referentnom indeksu.
Vanguard 500 Indeksni fond, na primjer, ima godišnju naknadu od samo 0.18% imovine dok su naknade aktivno upravljanih fondova za dionice sa visokom kapitalizacijom od 5 do10 puta više.
U svakom slučaju, u svijetu postoji puno poklonika ovih fondova i veliki broj ulagača ulaže svoj kapital baš u indeksne fondove. S druge strane, njihov razvoj u Hrvatskoj je tek u povojima.
