Opće je poznata činjenica da se svaki zglob sastoji od čašice i glavice, koje su u međusobnom kontaktu. Osim njih, doslovce svaki zglob posjeduje svoju zglobnu čahuru, te mišiće i tetive u svojoj okolini, pomoću kojih se sam pokret i događa. Funkcija zglobnih tijela (čašice i glavice) jest pokretanje, koje je u svojem obimu ograničeno čvrstinom zglobne čahure (dodatno pojačane ligamentima), te napetošću i snagom samih mišića. Tako „snagu“ zgloba, odnosno njegovu otpornost prema traumatskim ozljedama određujemo na tri različita nivoa.
Prvi dio zaštite zgloba od iščašenja i distorzija svakako je njegova anatomska građa. Kuk, na primjer, predstavlja spoj gotovo savršene kugle i isto tako odgovarajuće prazne polukugle. Već samim svojim spojem, kao i smještajem u tijelu, kuk je zglob malog rizika za distorzije i iščašenja. S druge strane, rame u kojemu je glavica također poput kugle, ali je čašica vrlo mala i vrlo plitka, izrazito je izloženo mogućim distorzijama i iščašenjima. U ovoj usporedbi, priroda je u ramenu pretpostavila funkciju sigurnosti. Tako je možda istina da su iščašenja ramena neusporedivo češća od iščašenja kuka, ali je isto tako istina da rukom možemo dosegnuti visoko iznad glave, a nogom jedva do visine struka. Skočni je zglob također u nepovoljnoj poziciji, no u nekoliko drugačije u odnosu na rame. Njegova konfiguracija najviše sliči valjku, te su kretnje u njemu prevashodno u smjeru naprijed-natrag. Pa ipak, male postranične kretnje su dozvoljene i one su nužne za održavanje ravnoteže u stojećem položaju. Upravo te kretnje, kao i težina tijela, udružena sa inercijom pri pokretanju, a naročito trčanju i skokovima, odgovorne su sa tako česte distorzije zglobova. No sama konfiguracija u obliku valjka, daje dostatnu čvrstinu, pa su kompletna iščašenja relativno rijetka.
Drugi se dio zaštite zgloba sastoji u čvrstini zglobne čahure i ligamenata koji su u nju uloženi. Štaviše, moglo bi se reći da su ligamenti zadebljanja ili ojačanja zglobne čahure na specifičnim i posebno osjetljivim mjestima. No, iako su ozljede ligamenata česte, oni nisu i ne mogu biti jedina zaštita zgloba, već su tek krajnje sredstvo koje se uključuje onda kada prva zaštita popusti.
A prvu zaštitu predstavljaju mišići i njihove tetive i to na dva načina. Prvi je lako razumljiv i sastoji se od činjenice da snažni mišići i snažne tetive bolje štite zglob od ozljeda od onih slabih. No osim same snage, važno je i koliko brzo se mišić zategne prilikom opasnosti. Tu se uključuju i refleksi, koje još zovemo i proprioceptivnima, a koji također mogu biti brzi ili spori. Tek kada mišićno-tetivna zaštita popusti, nastupaju ligamenti. Ako popuste ligamenti, dolazi do izražaja anatomska struktura zgloba. Ako su pak sile dovoljno velike i nadiđu sva tri nivoa zaštite, dolazi do iščašenja. Možemo reći da je istegnuće tetive sila koja je zaustavljena na razini mišićne zaštite. Distorzija ili ligametarno oštećenje je sila zaustavljena na razini ligamentarnog sustava. A iščašenje predstavlja silu preveliku za ukupne tjelesne obrambene sposobnosti.
Iz svega izrečenog, jasno je da pri iščašenju dolazi do oštećenja ligamenata, a ponekad mišića i tetiva. No prevazilaženje obrambene sposobnosti zglobnih tijela uobičajeno donosi i dodatna hrskavična oštećenja. Isto tako znamo da u samom trenutku iščašenja pucaju krvne žile, a nije neobično da pukne i neka od kostiju koje okružuju zglob. Bol, otok, kao i nemogućnost pokretanja, uobičajene su posljedice iščašenja.
Svako, ali baš svako iščašenje zahtjeva adekvatan pregled i liječenje. Prije svega potrebno je izvršiti repoziciju, dakle vratiti glavicu natrag u čašicu zgloba. Iako se to može činiti jednostavno, u praksi ti često nije, a i sami zahvati povezani su sa različitim rizicima.
photo by LuisSolis
