Dijete je kao spužva koja upija roditeljske načine ponašanja. I dobre i loše
Odnosi u obitelji u velikoj mjeri mogu kreirati kvalitetu našeg života. Neki ljudi uživaju u skladnom obiteljskom gnijezdu, dok drugima odnosi predstavljaju pakao, te jedva čekaju da pobjegnu iz toksične atmosfere. Točke prijepora mogu biti različite: zabrinjavajuća netrpeljivost među bračnim partnerima, odnos prema financijama, dijametralno suprotna mišljenja po gotovo svim pitanjima, različita viđenja prema odgoju djece. Baš oko djece često se lome koplja (svatko je uvjeren da zna ono najbolje), pa ću navesti neke dileme.
Često kažu da je odrastanje teško i turbulentno. To je vrijeme kada dijete spoznaje svijet i stvara svoju osobnost. Turbulencije podrazumijevaju i dobre i loše stvari, što znači da će se mali čovjek nekada ponašati prihvatljivo (barem po našim mjerilima), a nekada i neće. Pomaže li više ako ga nagrađujemo za dobro ili kažnjavamo za loše? Pa, nagrada je definitivno efikasnija od kazne, kada govorimo o stvaranju prihvatljivih obrazaca ponašanja. Tu definitivno ne mislim na nagradu tipa „dobit ćeš sladoled, ako pojedeš blitvu“. (Tako stvaramo uvjerenje da je blitva nešto loše i da predstavlja svojevrsnu žrtvu, koja skoro da mora biti nagrađena.) Ali je jako dobro kada su dobra djela zapažena i kada djetetu to jasno dajete do znanja. Ne znači da mu ZBOG TOGA trebate ispunjavati sve veće i veće želje (prvo počinje s 2 šarena balona, a kasnije ni 2 mobitela neće biti dovoljna). Nekoliko lijepih riječi, tapšanje po ramenu ili tek osmjeh znaju stvoriti čuda. Ponašanje, u koje se na ovakav način ulaže, ima velike šanse da postane trajno. Hoću reći, dijete će takvo ponašanje ponavljati i kada ga mi ne gledamo. Iako je neki vid kazne ponekad neophodan, dokazano je da kazna ima manji utjecaj od nagrade kada govorimo o korekcijama u ponašanju. Još gore, kada roditelj, koji u djetetovim očima predstavlja autoritet, pribjegava bilo kojem obliku fizičkog kažnjavanja (što je uvijek neprihvatljivo), time nesvjesno šalje poruku da sila istjeruje pravdu. Tako dijete samo uči da svoje stavove, u sukobu sa slabijima, istjeruje silom. Uvod u nasilništvo.
Treba znati da je poučavanje vlastitim primjerom najjača metoda učenja. Dijete je kao spužva, koja upija roditeljske načine ponašanja. I dobre i loše. Redovito se mogu vidjeti upečatljive promjene u dječjem ponašanju, koje se razvijaju paralelno s promjenama u ponašanju roditelja. Zbog toga i nije baš učinkovito uvjeravati dijete da ne slijedi neki loš obrazac ponašanja, kojeg se vi ne možete riješiti. Rađe se potrudite oko promjena na bolje, tako ćete pomoći i sebi i okolini.
Na kraju, rekao bih da uspostavljanje porodične ravnoteže u stavovima vodi stabilizaciji odnosa. Jedan supružnik može biti frustriran blagim odnosom prema djeci, što provodi onaj drugi , druga strana će biti isfrustrirana strogošću. Ili, jedan će štedjeti na svakom koraku, dok će drugi to proglasiti škrtošću i propagirati onaj moto da novac postoji da se troši. Ovakve polarizacije su česte i bilo kakvo odlaženje u krajnost druga strana će nastojati spriječiti. Vrlo je lako da ti mene vidiš kao ekstrema, ali ekstremistička prisutnost istovremeno će biti prepoznata i s druge strane. To predstavlja jedan nerazdruživi komplet, koji se kroz razgovor sigurno može riješiti. Ne odmah i ne lako, ali može. Harmonija u obitelji je vrijedna napora.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
