Bolovi u jednoj ili obje noge? Možda upravo ona bol koja ide od stražnjice stražnjom stranom natkoljenice i lista sve do pete ili prstiju? Ili bol koja se provlači kao tanka crta vanjskom stranom cijele noge? Možda bol u prednjem dijelu potkoljenice i prstiju? Ili pak trnjenje u svim tim i nekim drugim dijelovima tijela? Možda je u pitanju kombinacija svega toga uz još poneku neugodnu senzaciju? Ako jest, vjerojatno je da se radi upravo o ishialgiji, ili popularnije išijasu, što će reći upali najdužeg živca u donjem ekstremitetu, a ta upala izaziva bolove od kojih se nerijetko vrti u glavi. Do takve upale može doći na više načina i uzrokovati je mogu razni faktori, ipak najčešći je njen uzrok degenerativna promjena u donjem dijelu kralježnice, upravo tamo gdje se taj živac odvaja od leđne moždine i izlazi na svoj put koji završava u nožnim prstima. Te promjene mogu biti raznolike, od deformacije hrskavičnog diskusa, stvaranja koštane izbočine, promjene prirodne krivine kralježnice u tom dijelu ili neka druga. Zajedničko im je da kao posljedicu dobivamo pritisak na izlazište živca, što izaziva njegovu upalu i bolnost. Pa iako je uzrok jasan i ”jednostavan”, liječenje išijasa to nije, naprotiv vrlo je teško, dugo traje, a i postoje nebrojeni načini i metode kojima to činimo. Prvi problem je upala koja to u stvari i nije. Pa, je li upala ili nije upala? Ako gledate na upalu nekog tkiva i sve njene odrednice, vidjeti ćete da kada se ogrebete ili na drugi način ozlijedite, tkivo se oko te ozljede upali na način da pocrveni, postane toplije i otekne, s tim da krvotok u okolini postane vidljivo brži i žustriji. E to se ne događa kod našeg išijasa. Tamo nedostaju neke bitne odrednice klasične upale bilo kojeg drugog tkiva, stoga i klasična protuupalna terapija rijetko daje neki rezultat. Za primjer je ledena terapija, koja ako se primjeni, može prije pogoršati stanje, nego ga poboljšati. Drugi su primjer “nesteroidni antireumatici” ili protuupalni lijekovi tipa “Voltaren” ili “Lubor”, koji katkad djeluju, češće djeluju slabo, a još češće uopće ne djeluju. I posljednji i najdrastičniji primjer su preparati kortizona iliti hormona nadbubrežne žlijezde koji se primjenjuju kod iznimno bolnih ishialgija, a poznati su kao najjače protuupalno sredstvo kojim moderna medicina raspolaže. I oni nisu uvijek djelotvorni, da ne govorimo o nuspojavama i o tome kako se nakon prestanka njihova djelovanja stvari obično vrate na početak. Treba krenuti od uzroka problema i najprije pokušati ukloniti pritisak na korijenu živca, ili ga barem smanjiti. Posredno se to može činiti smanjivanjem spazma (grča) mišića u križima koji obično prati išijas, ili neposredno putem kiropraktike ili operativnog zahvata, koji direktno mijenjaju odnos između kralježaka, mekih tkiva i samog pritisnutog živca. Spazam se može smanjivati lijekovima poput Mioflex-a, ali apeliram da se to čini samo po liječničkoj uputi i nadzoru. Bolji pristup bila bi masaža, već zbog same činjenice da ne uzrokuje nuspojave kao lijekovi, te fizikalna terapija i akupresura. A i kada se primjeni neka od navedenih tehnika, te se uistinu smanji ili ukloni pritisak na živac, simptomi upale, prije svega bolovi kroz nogu ili noge ne moraju se odmah smanjiti. Oni mogu biti prisutni i dugo nakon što je sam uzrok otklonjen, jer upala može sama sebe održavati, barem neko vrijeme. Tada je vrlo važno biti strpljiv i dozvoliti velikom iscjelitelju kojega zovemo vrijeme da učini svoj dio posla. Naravno da i ovdje možemo primijeniti mnoge od gore navedenih terapijskih metoda, ali tek da smanjimo akutnost bolova te da barem malo ubrzamo proces, koji mora teći svojim tijekom. I za kraj, najvažniji dio ove priče o išijasu. Kada svi simptomi nestanu i nema više bolova ili trnjenja, vrijeme je da se pobrinemo da do sličnog stanja više ne dođe. Jer to što nema bolova nije znak potpunog izlječenja, već samo zalječenja. Stoga mogu slobodno reći da briga o zdravlju i pravo liječenje ovoga problema počinje upravo tamo gdje završava bol, a sve ostalo su samo vatrogasne mjere u doba potpune panike