U posljednjih nekoliko godina broj raznorodnih časopisa na našim kioscima je enormno porastao. Nikad me sa bočnih stranica kioska nije gledalo toliko lijepih ženskih glava, niti sam ikada maštao da je moguće posaditi toliku raskoš povrća i cvijeća. Uopće ne mogu pojmiti mnoštvo duhova, vanzemaljca i samospoznajnih tajanstvenih sila koje vrebaju na svakom koraku. S druge strane me automobili, mišićavi muškarci samouvjerenih pogleda i sportski časopisi pozivaju da napokon postanem onaj pravi… Da koristim meditacijske tehnike te razno povrće da bih onim lijepim glavama pridodao tijelo a zatim ih vozao u skupim automobilima. - Kako, dečki? - Plati 25 kuna svaki mjesec. - Oh… Industrija izdavaštva kao da je eksplodirala. Piše se i tiska u ogromnim količinama. Ljudi imaju puno slobodnog vremena koje moraju potrošiti. Pa stoga, osim što satima gledaju televiziju, mnogo i čitaju. - Što je danas na programu? - Ne znam - Ali gledaš… Najviše mi "bodu" oči nebrojeni ženski časopisi koji u potrošačkom svijetu samo nadiru. Kao kakva savršena prijateljica, prepuni su savjeta, tračeva, modnih ideja. Umjesto da opisuje, ona ima fotografije. Za 10 ili 12 kuna, ona je savršeno društvo za kavicu. Gotovo uvijek je ime časopisa neko žensko ime. Ne bez razloga. Ali ta prijateljica ne postoji. Ona samo zadovoljava potrebe koje je ranije ispunjavalo neko pravo, živo ljudsko biće. To nije prijatelj. Ona radi za novac. Što mislite, tko piše one dirljive intimne osobne ispovjedi, kojima se razmeću mnogi ženski časopisi a koje čitateljice obožavaju konzumirati? Pišu li ih zaljubljene žene, sjetne gospođe, najbolje prijateljice iz drugog dijela grada? Naravno da ne. To je djelo uposlenika tih časopisa koji se tjedno suočavaju sa istim problemom: koju novu osjećajnu glupost napisati gospođama i djevojkama željnim razgovora. Igranje stvarnosti. Ali to, nažalost, ide i dalje… Kako su žene u svim dijelovima svijeta više-manje iste, izdavače ništa ne sprečava da tekstove jednostavno prepisuju. Tako je priča "Marije iz Čakovca(32)" u Hrvatskoj, zapravo ista kao ispovijed "Urše iz Maribora(27)" u Sloveniji ili "Helge iz Bonna(31)" u Njemačkoj. Sve te "prijateljice" su zapravo jedna te ista osoba, koja svoju sudbinu, kao kakva neprekidna vrpca priča jednoj po jednoj u ženi čitavom svijetu. Od svake uzme 12 kuna(protuvrijednost 1.5 eura) sa svoje usluge. Džuboks. Slične stvari rade se i u mnogobrojnim časopisima za vrt, dom, kućne ljubimce i sl. Hans, koji daje savjete kako dobro sagraditi vrtnu kućicu isti je onaj Ivan koji priča o najnovijim motornim pilama. A to je isti onaj Matej ili Giovanni koji savjetuje koje priče pričati curama na prvom izlasku. I isti John tj. Raul tj. Sergej koji opisuje novi model automobila, koji svaki muškarac-čitatelj koji drži do sebe mora imati. Posao se globalizirao i bilo bi doista skupo tiskati priče pravih, živih ljudi, specifičnih za svoj kraj. Svaki kafić morao bi imati svoje novine. To se ne isplati. Zbog toga svijet posvuda postaje jednak. To se, vidite, isplati. Bio sam nedavno u Ljubljani. Iste reklame i isti časopisi-samo na slovenskom. Vjerujem da su isti širom Europe. Proizvodi su isti. Navike su iste. Podučavaju se da budu isti. Ljudi čitaju iste članke, sviđaju im se iste ženske glave(i ista muška tijela), rade iste vježbe iste krive kralježnice(iskrivljena zbog istovjetnog sjedenja na istim poslovima), igraju iste kompjuterske igre i smiju se istim humorističnim serijama. Po kioscima se nudi šarenilo različite istosti masovne proizvodnje. Može li se iz toga izaći, sve više ljudi se pita. Mogu li nekako biti drugačiji? Drugačija? U tome i je bit! Svi oni nude savjete kako ne biti isti kao ostali. Postoje nebrojeni načini kao se istaknuti, kažu. Nova frizura. Nove vježbe za tricepse. Nove teme za razgovor. Kiosci bujaju od različitosti. A sve se, opet, gubi u šarenilu istoga. Jedni prepisuju od drugih. Jer, ustvari svi oni žele samo jedno: Kupi mene! Mene. Mene! Kupi Mene. Mene. Men…e. Me. Me. Mee. Meeee. Mee-mee-mee. Meeeeeeeeee. Do čitanja.