Divertikuli su vrećasta izbočenja sluznice kroz mišićni sloj debeloga crijeva (kolona). Mogu se pojaviti u bilo kojem dijelu kolona, ali ih najčešće vidimo u sigmoidnom dijelu debeloga crijeva . Veličina im je prosječno od 0,5 do 1 cm u promjeru, a s lumenom crijeva komuniciraju preko vrata koji može biti različitog kalibra i dužine. Podjednako su učestali u oba spola, obično poslije 40. godine. U odraslih osoba učestalost je oko 8 %, a iznad 60. godina oko 40 % .To je uglavnom bolest zapadne civilizacije. U zemljama Azije i Afrike prevalencija divertikuloze manja je od jedan posto. Ta se razlika u geografskoj distribuciji pripisuje razlikama u prehrani. Smatra se da se divertikuli razvijaju zbog prehrane s malo biljnih vlakana. Suvremeni oblik prehrane bez mnogo ostataka izaziva spazam (grč) mišića, naročito kolona. U lumenu se povećava tlak pa sluznica propadne kroz mišićnu ovojnicu na mjestima gdje je ona slabija. Do toga lakše dolazi u gojaznih osoba, zatim u onih koji mnogo sjede. U stanjima hipermotiliteta crijeva divertikuloza je dva puta češća nego u drugoj populaciji. Simptomi: bolest se godinama ne očituje nikakvim smetnjama pa se divertikuloza otkrije sasvim slučajno (radiološkom pretragom ili endoskopski) ili kad dođe do komplikacija: krvarenja i divertikulitisa (upale divertikula). Tek manji broj bolesnika može imati lakše smetnje u obliku nadutosti, blagih grčeva i neuredne stolice. Divertikulitis se javlja u 10-15% slučajeva divertikuloze, i to najčešće u silaznom debelome crijevu. Klinički se manifestira u obliku iznenadne boli, često lokalizirane u donjem lijevom kvadrantu, s povišenom temperaturom i povišenim leukocitima. U tjednima prije napada, bolesnici mogu imati zatvor ili proljev. Pacijenti također mogu imati tegobe s učestalim mokrenjem, što upućuje na podražaj mokraćnog mjehura i uretera upaljenim crijevom. Uzrok upale divertikula vjerojatno je mehanički, jer ta proširena "vreća sluznice i seroze" nema mogućnosti stezanja (nema mišića) pa se sadržaj, kad tamo upadne, teško prazni. Tu se množe bakterije, poremećen je normalni krvotok, a lako može doći do opstrukcije i perforacije upaljenog divertikula, ponekad i do stvaranja fistule u okolne organe. Dijagnoza se postavlja rendgenskim pregledom s dvostrukim kontrastom- irigografija, koji daje najpouzdaniji nalaz. Sigmoidoskopija - ako su divertkuli nisko u kolonu, jak edem ne dopušta da se instrumentom uđe dalje od 15 cm. Kolonoskopija je manje pouzdana jer se otvori divertikula u kontrahiranom kolonu teško uočavaju. Za vrijeme akutne faze divertikulitisa, klizma barijem i kolonoskopija mogu biti opasni jer kontrast ili zrak pod pritiskom mogu dovesti do puknuća upaljenog divertikula. Te pretrage obično su sigurne nakon adekvatnog liječenja antibioticima. Općenito, ponovljeni napadi divertikulitisa na istom području zahtijevaju kirurško liječenje.
Liječenje divertikuloze: U bolesnika s bolovima kod nekomplicirane divertikuloze primjenjuju se antikolinergici, tj. lijekovi koji smanjuju kontarkciju crijeva. Preporuča se dijeta bogata biljnim vlaknima (voće i povrće), laksativi u obliku neprerađenih mekinja, a korisno je i povećati unos tekućine. Vlakna održavaju stolicu mekanom i smanjuju tlak unutar crijeva, omogućavajući lakše kretanje crijevnog sadržaja. Povećana količina vlakana u prehrani može smanjiti simptome divertikuloze i spriječiti komplikaciju- divertikulitis. Vlakna ujedno sprječavaju i opstipaciju. Po uputama Američkog udruženja dijetetičara (The American Dietetic Association), preporučena dnevna količina vlakana iznosi 20 - 35 grama. Kod komplikacija divertikuloze dolazi u obzir kirurški zahvat, privremena kolostomija, a kasnije resekcija crijeva .