Ljudsko tijelo je ekstremno intrigantna, precizna i komplicirana mašina. Toliko komplicirana, da je nikada nećemo u potpunosti shvatiti. I dobro da je tako. Povremena "revolucionarna" otkrića obično znače samo nova zadiranja u savršen stroj. Udar je većinom prežestok, da bi savršenost mogla opstati. To je svojevrsna tragedija velikih otkrića. Zapravo, svi pokušaji mijenjanja bilo kakvih prirodnih zakona unutar tijela loše će završiti. Naprosto zato, jer se tijelo na takve promjene ne može prilagoditi bez ozbiljnih štetnih posljedica. UNUTARNJE BLAŽENSTVO, DOK JE JOŠ NEPATVORENO, MAKSIMALNO JE PRILAGOĐENO DUGOM I KVALITETNOM ŽIVOTU, odnosno održanju vrste. To blaženstvo možemo usporediti s ogromnom slagalicom, koju čine i oči i uši, i jezik i pluća, i okus i opip. I još puno toga. Bez očiju ne bi vidjeli neprijatelja, a bez ušiju ne bi čuli siktanje kakve razljućene otrovnice. (Doduše, siktanje ljudskih zmija bilo bi bolje izbjeći, ali vremenom se čovjek i na to adaptira. Znate li kako? Pa... široko zaobilaženje gmizavaca zvuči najrazumnije.) Još impresivnije je da MEHANIZMI DJELUJU KOORDINIRANO, POPUT ORKESTRA. Kada počnete s trčanjem, aktivnost srčanog mišića se povećava, jer su potrebe za krvlju sve veće. Postanete svjesni da su se i pluća razbudila, a graške znoja upozoravaju da sistem hlađenja uspješno odolijeva ovoj navali "sportske" vrućine. Naprosto, SVE FUNKCIJE SU ADAPTIRANE DO SAVRŠENSTVA I SVAKA ZDRAVA JEDINKA IH DOBIJE KOD ROĐENJA. Imate li dojam da je tu potrebno nešto umjetno promijeniti? NEEEEEEEE!, čujem glas naroda. Praksa je nešto sasvim drugo. Recimo, koristite li preparate protiv znojenja? (Neki znoj doživljavaju kao veliki problem, jer im je to sinonim smrada, a ne tjelesnog ventilatora. Želite li smrt od pregrijavanja?) Znate, uopće nije mali broj sportaša koji bi štošta umjetno izmijenili u svojim tkivima, u svrhu kakvog važnog rezultata. (Svjetski rekord, ha? Svi govore o vama, kupate se u novcu. Dovoljan izazov?) Težite li pretvaranju u umjetnu kreaturu, samo izvolite. Sve je danas moguće. Morate biti svjesni da će se, uz moguće poboljšanje osobina kojima niste bili zadovoljni, SIGURNO JAVITI I ODREĐENI KVAROVI U SISTEMU. Uvođenje neoriginalnih rezervnih dijelova (čitaj: organa) ili invazivno djelovanje na one postojeće samo vodi u nove havarije unutar nekad skladnog okruženja. A čemu to? Čemu prekrajanja pod patronatom nauke? Pogledajte, recimo, svoj jezik. Savršeno je prilagođen vašem opstanku! Sposobnost dijagnosticiranja ugodnog, slatkog okusa poticala je naše pretke da jedu samo zrelo voće. (Nezrelo voće je, u principu, nezdravo.) Prepoznavanje gorkih okusa pokušava nas odvratiti od konzumiranja hrane koja je možda otrovna. Ovakav sistem razlikovanja poželjnih od manje poželjnih okusa vodi k najboljim izgledima za preživljavanje. TISUĆE OVAKVIH MINIMAŠINA DJELUJE U TIJELU. (Kako stojite s neostvarenim željama? Dakle, da li biste željeli veći želudac, kako bi u njega više stalo? Ili žile premazane specijalnim sredstvom protiv taloženja masnoća?). Pri tome ne mislim samo na opipljive, organske strukture. Mislim i na usađene prilagodbe ponašanja, tendencije k nečemu ili protiv nečega, smještene u živčanom sistemu ili zapisane u genima. Tako, zujanje komarca oko uha budi osjećaje nelagode, zar ne? Vi se pošto-poto želite riješiti nametnika. Hvatate se novina, knjige, jastuka. Snap! Snap! Gad jedan! On bi moje krvi, je li? Prisustvo komarca, apsolutno vam ne odgovara. To vas nervira. Priroda vas kažnjava s nešto neugodnih vibracija, kako biste izbjegli moguću veću štetu. Tome vas nitko u djetinjstvu nije učio. To je prilagodba ponašanja i reagirate automatski. VI TO ZNATE! I ljudi širom svijeta reagiraju na takav način. I svi su na kraju nagrađeni određenim olakšanjem, duševnim mirom. Mislim, kada je zujalo ostalo prilijepljeno za zid. (Djeluje nehigijenski, ali i krvoločno. Takvi smo valjda po prirodi.). Toliko o lovu na komarce, snap! Neke prilagodbe dobile su puno lošiju reputaciju, jer na prvi pogled, baš i ne izgledaju kao čimbenik zdravlja.