Proteklog je vikenda u Rijeci održana međunarodna izložba pasa. Mnogi su izlagali svoje pse, a mnogi se još uvijek pitaju tko zapravo dolazi na izložbe pasa i koji su preduvjeti za izlaganje psa. Tu postaje važna priča s rodovnicom, popularno zvanim “papirima” koje bi svaki rasni pas, kontroliranog porijekla morao imati.

Što zapravo znači kada pas ima papire, a što znači kada ih nema, većina novopečenih vlasnika zapita se tek nakon što su već kupili psa. No, o tome je dobro promisliti unaprijed, kako biste imali sve informacije prije nego odlučite da li kupujete psa s rodovnicom ili onog bez.

Prvo morate odlučiti da ne biste udomili mješanca, već si želite rasnog psa. Odmah nam mora biti jasno da se rasni psi u pravilu ne dobivaju na poklon, već se prodaju. Pa, evo nekoliko važnih podataka o pasjoj papirologiji jer neupućenost često dovede do toga da se budući vlasnici strašno razočaraju kad se poslije nekoliko mjeseci ispostavi da njihov čistokrvni pas ne može dobiti papire - rodovnicu (bez papira nema ni izložbi).

S istim problemom suoče se i vlasnici odraslih rasnih pasa koji žele imati pomladak. Jednostavno sami pronađu predstavnika iste pasmine, razumije se, suprotnog spola, psi veselo obave sve što treba, a tek se naknadno netko sjeti priupitati kako će štenci dobiti papire (pa i mama i tata ih imaju!). Cijela stvar nije tako jednostavna i strogo je regulirana kinološkim propisima.

Ako ste vlasnik ženke s rodovnicom i želite bebe s rodovnicom, najprije se morate učlaniti u Hrvatski kinološki savez (HKS). Članom HKS-a postat ćete učlanjenjem u neku od kinoloških organizacija na razini vašeg grada (kinološki klubovi ili društva), zatim morate svoga psa izvesti na ocjenjivanje (smotru ili izložbu), a nakon te ocjene na uzgojni pregled. Uzgojni pregledi organiziraju se 4 do 5 puta godišnje, obično u proljetnim i jesenskim mjesecima. Uzgojni pregled obavlja se jednom, a vrijedi do 8. godine starosti psa. Uzgojni pregled nije samo ocjena vanjštine već je za neke pasmine pasa obvezan RTG kukova, laktova, specijalistički testovi očiju, razna DNA testiranja, za druge ispit urođenih sposobnosti, što morate obaviti prije pristupanja uzgojnom pregledu. Na uzgojnom pregledu radi se i proba naravi psa. Kad ste jednom ocijenili psa i obavili uzgojni pregled, javljate se osobi koja je u vašoj matičnoj kinološkoj organizaciji zadužena za vašu pasminu.

Na ovom mjestu spomenut ću da je kinološkim propisima regulirana i dob pasa u kojoj je dopušteno parenje. Tako patuljaste pse smijete pariti nakon 12 mjeseci starosti, a velike nakon 18 mjeseci. To je najniža dobna granica nakon koje je dopušteno parenje. Gledajući sa zdravstvenog stajališta preporučila bih da tu dobnu granicu sami pomaknete za kakvih 12 mjeseci, odnosno, da ne žurite s parenjem. Kad se javite vođi uzgoja i predočite papire svoje kujice, on će vam preporučiti mužjake koji joj najviše odgovaraju. Uzimajući u obzir i financijski faktor (skokovi vrhunskih mužjaka jako su skupi) zajedno ćete odabrati mužjaka. Ženku zatim vodite na parenje kod odabranog psa, ali obvezno s prethodno dobivenom potvrdom o parenju koju vam je dao vaš voditelj uzgoja, a potpisuje je i vlasnik mužjaka. Jedan primjerak te potvrde šalje se u HKS u roku od 7 dana, a drugi primjerak prilaže se prijavi legla. Kad štenci konačno dođu na svijet, onaj isti vođa uzgoja mora ih prvi put pregledati u roku od 72 sata. Dužan je obaviti dva pregleda legla.

Nakon što ste HKS-u prijavili leglo , dužni ste štenad mikročipirati i u HKS poslati potvrda da su štenci mikročipirani, kako bi mogli dobiti rodovnice. Tek kad štenad navrši 6 tjedana, a najkasnije kad navrši 120 dana možete od HKS-a zatražiti rodovnice. Ako želite izvoznu rodovnicu, to trebate naglasiti odmah čim zatražite rodovnicu od HKS-a. Sve ovo ima za cilj dobivanje tipičnih predstavnika pasmine kako po izgledu tako i po naravi. Kod nekih pasmina pasa koje su genetski opterećene određenim bolestima, ove se bolesti nastoje iskorijeniti strogo reguliranim uzgojem i preventivnim pregledima te testovima kako bi se dobile što zdravije jedinke. Tako je rizik pojavljivanja, primjerice, displazije kukova mnogo veći ako kupite njemačkog ovčara bez papira, nego kad kupite onoga čiji svi preci imaju dokazano zdrave kukove. Važno je isto tako znati i da nisu svi psi “sa papirima” jednako vrijedni, dakle cijena može biti vrlo različita.

Neki su ljudi cijeli svoj život posvetili uzgajanju visokovrijednih i tipičnih predstavnika pasmine, to treba posebno cijeniti. Takva će vas osoba najbolje savjetovati jer će o toj pasmini pasa svakako znati više od veterinara.

Ako vam se sve ovo čini prekomplicirano, uvijek možete odabrati napuštenog psa iz azila.