Tri dana do izbora. Slušao sam one kandidate prije i nekako došao do zaključka…nije baš zahvalan taj posao. Nekako…nije dobar za zdrav razum. Mislim, pa ti ljudi kao da uopće nemaju neko svoje vlastito mišljenje. Sve ono što govore izgleda kao sazdano od onoga što misle da narod misli. Ako, primjerice, vide da većina naroda ne želi raditi nedjeljom, onda će biti protiv rada nedjeljom. A ako ljudi kojim slučajem žele raditi i tim danom, onda će se oni boriti za njihova prava. Rade sve što hoće narod… A govore da ih vode. Da se slikovito izrazim…oni su jahači koji bi htjeli ići baš onamo kamo hoće konj. I baš brzinom kojom hoće konj. Jer, čim bi htjeli nešto promijeniti, zategnuti uzde ili udariti ga mamuzama, konj bi ih zbacio već na sljedećim izborima. Kada su čovjek i konj vezani konopcem, smjer kretanja određuje jači. Slabijem preostaje da se pomiri sa situacijom. Da se prilagodi. A prilagodi se tako da sam sebe uvjeri da želi ići baš na tu "konjsku" stranu. Da se prozove jahačem. I dokaže sebi da konj, ustvari, radi upravo ono što on želi. Ako to "samouvjeravanje" potraje nešto duže, što je slučaj kod profesionalnih "jahača", dobiju se ljudi bez mišljenja koji o svemu imaju jako mišljenje. Oni pet minuta nakon skretanja točno znaju kako se i zašto skrenulo. Oni će nas uvjeravati da su baš tada htjeli skrenuti, samo to tada nisu rekli. Sada, kada se skrenulo, sada mogu priznati svoju dugogodišnju želju. Uz sve te gluposti koje ljudi mogu pojesti idu osmjeh i dva tupa oka kao desert. Grimasa-pojeo sam govno-i baš je ukusno…ustvari. Pametni u tome umjetnom smiješku vidi nešto crnog među zubima. I zato oni ozbiljniji jahači marljivo rade da to crnilo što više sakriju. Oni ne smiju ispasti neznalice. Kao nekakvim naočalama, oni tupo govno ispravljaju namještenim bistrim pogledom i grimasom razumijevanja, što još dodatno potkrepljuju i gestama samouvjerenosti koje su vidjeli u priručnicima "govor tijela". A sve to skupa nadopunjuju i odjećom uz koju "javnost" lijepi pridjev-ozbiljno. Ljudi misle-takvi ljudi su ozbiljni. I misle da takvi znaju što rade. A što ustvari dobijemo? Savršenog obučenog đokeja predivnog izgleda koji nema pojma gdje je, kako je tu došao i gdje će biti sljedećeg trenutka. Orahovu ljusku na moru koja se uvjerila da zapovijeda valovima. U zemljama gdje je jahanje nešto popularniji i unosniji sport imamo jahače koji u svoju karijeru uključuju i svoje prijatelje, bračne drugove, djecu. Svi oni moraju se uklapati u sliku "kakav bi jahač morao biti". Sliku koju je zamislio konj. I sliku koja ustvari-ne postoji. I hrpa drugih ljudi uključena je u taj jahački biznis. Gomile stručnjaka proučavaju tu nepoznanicu koja se zove "obični čovjek". Oni moraju shvatiti tog "običnog čovjeka"! Uče načine i metode, tehnike kako bi ga mogli uzjahati i jahati bez nekih prevelikih i nenadanih trzajeva. Nagla skretanja mogu ubiti jahača. Može ostati bez glave. A ako jahač ostane bez glave, tisuće konjušara ostaje bez hrane. Zbog toga stručnjaci, statističari i ekonomisti ispituju način na koji "obični čovjek", "raja", razmišlja, način na koji osjeća. Prate što vole kupovati, što vole jesti. Kakve žene voli i kakve muškarce cijene. Što im je smiješno i što mu je tužno, što ih uzbuđuje i, najvažnije, što ih uspaljuje. A opet, ti "obični" ih uvijek i iznova iznenađuju. Jadnici nisu predvidljivi. Zato što ni oni sami ne znaju kamo bi krenuli. On misli da su jahači ti koji ih vode. I evo savršenog apsurda. Slijepac vodi slijepog. Drže se za ruke i vjeruju jedan drugom da znaju gdje idu. Za tri dana moramo izabrati svojega đokeja koji će nas jahati sljedećih 5 godina. 5 godina će on ili ona slušati narod, klimati glavom i raditi face kao da razumije. Zatim će sve ono što su čuli, ponavljati na televiziji i predstavljati kao vlastito mišljenje. A onda će nuditi rješenja koja su također čuli od drugih. Savjetnika ili stranačkih čelnika, svejedno. Pričati će satima, zato da bi na svoju stranu pridobili upravo one "običnog građane" od kojih su i krenuli. Nije zahvalan taj posao. Za zdrav razum…mislim. No bilo kako bilo. Tri dana do kraja. I…"novog početka". Điha!