Bio sam u Veneciji. Jedina naznaka svjetske krize koja se tamo osjeća su povremene poplave koje sugeriraju globalno zatopljenje. Inače, ljudi promatraju kanale i šetaju uličicama. A navečer jedu po restoranima. Da li se nešto događa? Ne, ovdje vrijeme stoji. I ta iluzija se jako skupo naplaćuje.
U turističkom razgledavanju ušetao sam u baziliku svetih Ivana i Pavla. Ogromna zgrada prepuna mramora, kipova, freski, slika, oltara i…grobova. Naime, poznata je stvar da se najzaslužnije građane pokapalo na svetim mjestima. Tako sam tamo vidio neke trgovce koji su vjerojatno puno dali za svetu stvar. Pa vitezove koji su se borili za svetu stvar. Ugledne svećenike koji su propovijedali svetu stvar. A u staklenom sarkofagu jedne od kapelica vidio sam i nekog mrtvog čovjeka, sveca, čije sam ime zaboravio i kojeg tamo čuvaju kao relikviju. Dakle, sama sveta tvar glavom i bradom.
Gomila grobova vješto je uklopljena u unutrašnjost crkve. I sastavni su dio turističkih razgledavanja. - Ovdje, dragi turisti, pokopan je taj i taj, koji je puno učinio za Veneciju i pomogao njezinom stvaranju i gradnji. -A ovdje taj i taj, koji je dao svoj život za domovinu Veneciju. Svojevremeno je bio pokopan uz najveće počasti.
Venecija kao velika ponosna sila pamti svoje heroje i dostojno ih nagrađuje. Na taj način je poticala ljude koji su tada živjeli da i oni daju sve od sebe kako bi jednog dana i oni, nakon što umru, mogli biti pokopani kao zaslužni građani na svetom mjestu, uz ostale velikane. Između ostalih, vidio sam i spomen ploču koju je 1972. unutra postavila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti-našemu velikanu, Marinu Držiću. Navodno je i on pokopan negdje unutra. Ako jest, to je velika stvar. Jer, on je bio Dubrovčanin. A u to vrijeme Venecija i Dubrovnik nisu bili baš najbolji prijatelji.
Nakon što sam razgledao sve zidove, plafon i podove, ostalo je još samo jedno mjesto. Ono iza oltara. Na kojemu stoji svećenik. i koje, vjerojatno ima najbolji pregled situacije. Pošto nije bilo nikakve trake koja bi mi ograničila ulazak na tu poziciju, uživio sam se u ulogu i…zakoračio.
Osjećaj potpunog mira i potpune kontrole. Cijela crkva je, kako se kaže, kao na dlanu. Pošto je oltar za nekoliko stuba uzdignut od razine tla, sve se nekako vidi sa visine. Sa blažene, izdvojene visine. Iznad su samo sveci. I Bog. Mora da je jako ugodan osjećaj propovijedati onim ljudima tamo dole, u običnom svijetu. Iz pozicije uzdignutog mira, dobro uhranjen svećenik dijeli savjete o životu.
Po povratku u Hrvatsku i prelistavanju starih novina, opet sam uronjen u stvarnost. Kriza ovo. Kriza ono. Puno se piše, analizira, predviđa, špekulira, nada i strahuje. A političari nude rješenja. Treba ovo. Treba ono. Ustvari, ne znaju što bi rekli. Govore, jer su plaćeni da govore.
Između bisera improviziranih prijedloga izdvojio se savjet predsjednika Mesića. Vrhovni politički svećenik otkrio je pučanstvu gdje se, i kako se može puno uštedjeti. Na sprovodima zaslužnih građana!
Svaki dan imamo pet do šest sprovoda branitelja. I na svaki dođe vojni odred i odaje počasti umrlome vitezu i puca u zrak. A to su dnevnice, znate? Pet sprovoda. Svaki dan. Pa vožnja od vojarni do groblja. Nakupi se to. Bilo bi jeftinije, predlaže vođa države, kada bi imali samo vijenac na kojemu bi pisala imena ožalošćenih.
Slušam i ne mogu vjerovati…
Bilo bi jeftinije!... On predstavlja državu sazdanu na domovinskom ratu…Uštedjeti na sprovodima branitelja! Slušamo ga samog na uzvišenoj govornici:
Uštedjeti!! Što to nije odlična ideja? A?... Je li? Ili nije? Recite ljudi!?... Pa uštedjeli bismo!... Bez suvišnih počasti! Pa to je odlična ideja! Moja ideja! A? Što nije odlična?... Zašto nitko ništa ne govori…
photo by Stephen Calsbeek
