Osnova filozofija svakog liječenja jest minimalnim terapijskih zahvatom proizvesti maksimalno povoljan učinak za pacijenta. Samo po sebi razumljivo, ovo stajalište donekle se izgubi u svoj silini dostupnih terapijskih metoda, novih tehnologija i međusobno suprotstavljenih smjerova u liječenju. Jedna novija studija, koja se bavila liječenjem plantarnog fascitisa, ukazala je upravo na to kako jednostavni, gotovo besplatni terapijski modaliteti mogu biti izuzetno učinkoviti, ako ih liječnik i terapeut, s jedne, a pacijent s druge strane prihvate kao efikasne. Inače plantarni fascitis je upala hvatišta plantarne fascije, odnosno širokog ligamenta koji povezuje petnu kost sa prstima sa donje strane stopala. Kod tog sindroma, bolovi su locirani sa donje i unutarnje strane stopala, te priječe normalno hodanje, naročito ujutro i nakon dužeg sjedenja. Kod određenog broja pacijenata vidljiv je i kalcifikat u zoni oštećenja, te ga kolokvijalno nazivamo i petnim trnom. Dakle, već spomenuto istraživanje sprovedeno je na 82 pacijenta koji su patili od plantarnog fascitisa. Umjesto cijelog niza kompliciranih terapijskih zahvata, rečeno im je da redovito sprovode jednostavnu vježbu istezanja koja izgleda ovako: prekriži se jedna noga preko druge, rukom se potegnu nožni prsti prema gornjem dijelu stopala ("ristu"), te se broji do deset. Ova se vježba ponavljala deset puta, više puta dnevno, uključivo ujutro prije ustajanja iz kreveta, kao i prije prvog koraka, a poslije dužeg sjedenja. Rezultati takvog liječenja? Oni izgledaju ovako: čak 75% pacijenata ostalo je posve bez bolova i vratilo se u punu fizičku aktivnost unutar tri do šest mjeseci redovitog istezanja, bez upotrebe bilo koje druge terapijske metode. Čudo? Ni slučajno. Jednostavna činjenica, koja nam nerijetko bježi iz vidokruga. Važno je razumjeti da je medicina jedna velika industrija, te ona često funkcionira na način da nastoji prodati što više svojih proizvoda i usluga, te uvesti nove proizvode. Istraživanja, koja su u pravilu skupa, rezervirana su za skupe terapijske procedure koje zahtjevaju novu opremu ili nove lijekove. Nasuprot tome, jednostavne i izrazito jeftine metode liječenja, poput ove upravo opisane, rijetko se istražuju, a ako se to kojim slučajem i dogodi, njihovi rezultati teško nalaze put do očiju i ušiju terapeuta i pacijenata. Zato je ova, netom opisana, tim važnija i potrebnija. Jedan sasvim drugi praktičan problem jest u tome kako sam pacijent doživljava svoje bolno stanje, te koja su njegova očekivanja od postupka liječenja, ili terapeuta. Novi mediji, naročito internet, čine informacije široko dostupnima. Tako na "news" portalima svakodnevno možete naći pregršt novih, a često i vrlo krivih informacija o "novim i revolucionarnim" tehnikama liječenja za veliki broj oboljenja. I ma koliko jednom iskusnom fizioterapeutu ili liječniku te "informacije" bile smiješne, bojim se da one to nisu onome tko ima zdravstveni problem. Takav pacijent, "oboružan" određenim očekivanjima, začinjenim i najdobronamjernijim, ali krivim savjetima okoline, u pravilu teško prihvaća ove i ovakve jednostavne terapijske metode kao efikasne, što ga demotivira u njihovom provođenju, a time i umanjuje kvalitetu i brzinu cjelokupnog liječenja. Specifičnost kroničnih stanja lokomotornog aparata jest u tome da sva ona dobro reagiraju na određene skupine vježbi. Te su vježbe pristupačne, jednostavne za provođenje, a sve što zahtjeva njihova primjena jest upornost samog pacijenta. Često puta mi terapeuti ustvrdimo da smo mnogo više bolova sanirali vježbanjem, no svim ostalim fizioterapijskim metodama zajedno. Upravo zato, važno je zadržati liječenje jednostavnim, kada god je to moguće.