Iako ste navikli na ovom mjestu čitati u glavnom o bolestima tijela i to onima od njih čije liječenje zahtjeva fizioterapeuta i njegovu skrb, ovaj ću put napraviti malu iznimku i posvetiti se jednom čisto psihološkom stanju. Tim više što je vrlo zanimljivo kao anegdota, ali i vrlo stvarno za one koji ga dožive. Još je jače potencirano ljetom kao vremenom godišnjih odmora, kada će se mnogi odlučiti i za putovanja van granica Hrvatske. Jubilarna dvije tisućita godina kao obljetnica rođenja Isusa Krista, također je potakla mnoge crkvene krugove na organizaciju hodočasničkih izleta u sveti grad Jeruzalem, a u njemu (barem po meni dostupnim izvješćima) moglo bi ih dočekati i nešto što nisu očekivali. Jeruzalemski je sindrom privremeno stanje u kojem posjetitelj biva preplavljen ekstatičkim emocijama pri obilasku drevnog grada uz osjećaj snažne potrebe za ostvarivanjem svete misije uz često doživljavanje vlastitog bića kao biblijske figure poput Isusa, Mojsija ili Ivana Krstitelja. To je stanje prvi puta opisao Dr. Heinz Herman 1930. g. i uobičajeno se registrira negdje četrdesetak slučajeva godišnje pri psihijatrijskoj bolnici Jerusalem´s Kfar Shaul. Neobično velik broj slučajeva u 1999.g. upućuje na još veći broj u jubilarnoj 2000-oj., zbog čega je u istoj bolnici i rezerviran jedan broj kreveta upravo za bolesnike koje je zahvatio taj sindrom. I dok velika većina pacijenata kod kojih je dijagnosticiran Jeruzalemski sindrom imaju kraću ili dužu povijest psihoza, gotovo 10% žrtava nije nikada imalo psihičkih problema. Takvi turisti obično dožive neočekivani nemir pri dolasku u Jeruzalem, i vrlo brzo osjete želju za odvajanjem od suputnika. Slijedeći stadij uključuje različite načine čišćena i pročišćavanja kao što je učestalo tuširanje, te promjenu načina odijevanja. Mnogi se od njih oblače u biblijskom stilu u bijele haljine, često sklepane od hotelske posteljine. Završni je stadij izvikivanje biblijskih citata, propovijedanje ili pjevanje psalama na ulicama ili svetim mjestima. Ne želim ovdje ulaziti ni u kakvu debatu o različitim uvjerenjima, a posebice ne onim vjerskim. Činjenica jest da ovakvo stanje za mnoge nije niti bolest, pa čak niti poremećaj, no raspravu o toj temi ostavljam ljudima koji su u tom polju neusporedivo kompetentniji od moje malenkosti. Ipak, ostaje činjenica da okolina neizostavno djeluje na nas i naše ponašanje, a koliki će taj utjecaj biti zavisi od cijelog niza faktora od kojih na neke možemo, a na druge opet ne možemo utjecati. U drugačijim prilikama i različitim turističkim destinacijama također dolazi do otklona od uobičajena ponašanja, no tada to ne smatramo dovoljno ekstremnim, a da bi bila neophodna liječnička intervencija. Rio de Janeiro i mjesta slična njemu na koje odlazimo kako bi po hedonističkoj maksimi uživali u svim dostupnim porocima, sasvim su dobar primjer. No, ljeto je, što znači doba odmora, kako od fizičkih, tako i od psihičkih stresova, stoga valja pustiti mozak na pašu i opustiti se najviše što je moguće. Onima koji će posjetiti daleke zemlje želim sretan put, a Vama koji ostajete dobro proveden odmor u ovoj maloj zemlji koja je za druge daleka i egzotična. Možda ne bi bilo loše imati tek dozu umjerenosti, a sve u svrhu dobrih sjećanja na godišnji odmor bez neugodnih susreta sa klinikama i liječnicima, koji mogu biti dragi i krasni, a zgrade bolnica velebne i lijepe, ali svakako ne spadaju u program turističkog obilaska lokalnih znamenitosti.