Svatko od nas ima određeni subjektivni kriterij normalnosti prema kojem prosuđujemo odstupamo li mi, ili netko drugi, od norme
Vraćate se s posla. Šećete ulicom, razmišljate koje vas sve obaveze čekaju doma. Hoćete li prije napraviti ručak ili staviti robu prati? A kada je ono jeftina struja? U svojim ste mislima, kada vas iz svakodnevnih briga izbaci prizor čovjeka koji ide prema vama i priča, kako se čini, sam sa sobom. Pomislite: „On sigurno nije normalan!“ …kada se vaša razdaljina značajno smanji, diskretno, ali sigurno napravite polukrug oko njega, za svaki slučaj, nikad ne znaš što bi mu moglo pasti na pamet!
Ili se možda vama dogodila neka neobična situacija ili ste odjednom počeli doživljavati neobične simptome?
Jeste li nekada najednom doživjeli preplavljujući osjećaj panike, neugode, srce vam je počelo brzo kucati, a znoj se samo slijevao… Jednostavno ste morali izaći (iz trgovine, prijevoznog sredstva…), a nakon bijega simptomi su se opet povukli, kao da ništa nije bilo. Sigurno ste se zapitali što je to bilo. Prema medicinskom kriteriju, navedeni simptomi opisuju panični napad koji se javlja najčešće kod osoba koje imaju dijagnosticirani anksiozni poremećaj.
No, postoji više kriterija koji procjenjuju je li neko ponašanje normalno ili ne, kako ćemo uskoro vidjeti…
Korijen riječi „normalno“ zapravo je „norma“, norma prema kojoj se nešto procjenjuje. Slikovito rečeno, to je poput oznake na toplomjeru. Dok oznaka pokazuje temperaturu ispod 37 stupnjeva, sve je u redu. No, nakon te kritične vrijednosti, ulazimo u crveno područje koje nam poručuje da se u tijelu događaju upalni procesi.
Na neki način je tako i s ponašanjem. Kao što smo do sada vidjeli, svatko od nas ima određeni subjektivni kriterij normalnosti prema kojem prosuđujemo odstupamo li mi, ili netko drugi, od norme.
Medicinski kriterij je u procjeni puno objektivniji. Postoje točno određeni dijagnostički kriteriji psihičkih poremećaja. No, on je vrlo isključiv i često se treba uzeti u obzir šira slika kako bi se sagledao problem koji osoba ima. Dakle, koji još kriteriji postoje?
Socijalni kriteriji i kršenje normi
Još od malih nogu nas uče koje je ponašanje normalno, a koje nije, pa to svi znaju! No, kako odrastamo, vidimo da su se i kriteriji normalnosti promijenili.
Homoseksualnost je dobar primjer – nekada sramota i skrivanje - danas pride.
Prije samo godinu dana, na nošenje zaštitnih maski u javnosti bi se gledalo, blago rečeno – neobično, dok je danas ono izraz tzv. odgovornog ponašanja.
Prije samo nekoliko mjeseci smo bezbrižno isprobavali robu u dućanima, pitajući se „Izgledaju li mi gležnjevi predebelo u ovim trapericama“ ili „Imam li torbicu koja mi paše uz ove tikizno-rozo-smeđe cipele?“ Danas smo svu tu kompleksnost odabira sveli na jednostavno pitanje: „Smijem li uopće isprobati robu?“ Ili očajnički natežemo komad robe po sebi da okvirno procijenimo bi li nam dobro stajao da je za stvarno obučemo.
Statistički kriterij i rijetko pojavljivanje
Prema ovom kriteriju, normalno je sve ono što se često pojavljuje, što je karakteristično za većinu, a temelji se na normalnoj distribuciji (zvonolika krivulja ili Gaussova krivulja).
Drugim riječima, statistički kriterij rijetkosti podrazumijeva da je patološko sve što se u populaciji rijetko javlja, odnosno ono što nema većina ljudi.
Primjerice, najveći broj ljudi u svijetu je prosječno inteligentno (oko 68%), dok su značajno iznad i ispodprosječni rezultati rijetki (oko 2%).
Ako se, prema normalnoj distribuciji, očekuje da ljudi postižu prosječne rezultate, zašto od sebe i od drugih često očekujemo samo iznadprosječan uradak?
Zašto je dobivanje četvorke u školi postalo neprihvatljivo, a prosjek od 5,0 norma?
Očekujemo li od sebe konstantno iznadprosječne rezultate? Postavljamo li ljestvicu do neba? Ako je ljestvica jako visoko, možemo li je ikada dosegnuti?
Kada bi sve kriterije saželi i stavili u jednu rečenicu, ona bi bila:
Ako doživljavate svakodnevno visoku razinu neugode, ako konstantno patite, a psihički simptomi koje imate (npr. anksioznost, depresija…) vas toliko ometaju, da ne znate više kako dalje, potražite stručnu pomoć.
Također, ako vidite da je neka osoba opasna za sebe ili druge, poduzmite nešto.
Na kraju krajeva, uvijek je bolje i reagirati (a kasnije se uspostavi da je sve u redu) nego ne reagirati, a kasnije se nositi s teškim posljedicama… Zar ne?
