Jeste li i vi zaboravili na vrijeme za sebe?

Ljudi se različito postavljaju prema izazovima života. Neki jedu zdravo, neki izrazito nezdravo. Neki konstantno odlaze na počinak iza ponoći, dok su drugi shvatili da je noć vrijeme za spavanje. Neki se skoro pa ne odvajaju od posla 24 sata, dok drugi prihvaćaju da je i od­mor dio života. Nije malo ni onih koji misle da trebaju stalno i nesebično pomagati svima (od rodbine i susjeda pa nada­lje) pa makar ih misija koštala i prerane smrti. Svjesno ili nes­vjesno stvaranje prioriteta, koji vode zanemarivanju mnogih tjelesnih funkcija, predstavljaju ozbiljno iskušenje. To je svoje­vrstan ruski rulet. Jeste li u va­šoj slagalici života rezervirali nešto mjesta i vremena za sebe, svoj odmor i opuštanje? Pru­ža­te li ikakav predah svojim sta­nicama? Jesu li vam užitak, pro­fit i pomaganje drugima iz­nad samog života?

Zapravo, sve je dobro dok tijelo funkcionira i odolijeva. Tada ne razmišljate šteti li vam prežderavanje, koliko ste vreća odvalili na leđima pomažući susjedima (u vrlo širokom kru­gu), koliko suosjećate za druge, ali ne i za sebe. Dugotrajno fi­zičko i psihičko samozlostav­ljanje može završiti samo bo­lešću. A to je situacija na koju vjerojatno niste računali. Dru­štvo uobičajeno snažno podr­žava osobe nalik na majku Te­rezu, one koji puno rade (pa čak i one koji s užitkom smažu pla­danj mesa na redovnoj ba­zi). Dakako, takva podrška je više deklarativnog karaktera, vama zacijelo neće donijeti kva­litetniji život. Zašto baš najbo­lje ljude prerano dohvati bo­lest?

Ja bih pitanje drugačije formulirao: Zašto bi takvi ljudi uopće bili najbolji? Dakle, neke statistike govore da takve oso­be žive (u prosjeku) kraće od ostalih. Neke čak i dosta kraće. Nije li njihov stil života više lu­dost nego dobrota? Bolestan čovjek ne stvara profit, a još manje pomaže drugima. Bo­le­stan čovjek treba pomoć dru­gih. Zanimljivo je da takvi obo­ljeli obično biraju između prepuštanja sudbini i traženja eks­pres rješenja, koje će ih privremeno zaliječiti te vratiti na stare staze, od kojih je sve i počelo. I jedno i drugo znači samo produbljivanje postojećih problema. Nije moguće živjeti zdravo ako zanemarivanje sebe (ili manjak ljubavi i poštovanja prema sebi) predstavlja svakodnevicu. Stoga treba nuž­no postaviti granice tolerancije za štošta. Izgovori o nedo­stat­ku vremena ili nemogućnosti ikakvih promjena zbog tisuće razloga zapravo su glupi izgovori, na razini egoizma. Stoga, pamet u glavu! Ne možete bri­nuti o cijelom svijetu, ali o sebi morate. Nadam se da ste di­leme (ako ih je bilo) oko svrsihodnosti paštete i čipsa već raščistili…