Prije 100 godina, tek se za 7 mentalnih bolesti propisivala psihijatrijska pomoć. Danas je takvih bolesti 374. Uopće ne sumnjam da će ih biti još. Svaka grana medicine predstavlja banku za sebe. Ali, rast zarade unutar psihijatrije vjerojatno se može mjeriti s onkologijom. A onkologija je neman, koja ždere novac.
Broj recepata za tretiranje mentalnih bolesti duplira se, otprilike, svakih 10 godina. Sličan trend uspostavljen je u većini zemalja razvijenog svijeta. Korisnici se multipliciraju, težnja za dnevnim komoditetom čini svoje. Drugim riječima, tablete bi trebale “pojesti” svu brigu i tjeskobu, koja nam čuči u glavi. Problem je kada se iluzija o djelotvornosti raspline. Tada se pojave bolni paradoksi. Sve je više saznanja da takvi lijekovi ili djeluju jako ograničeno (efekti traju kratko) ili uopće ne djeluju ili pogoršavaju stanje. Moguće je i da medicina ima potpuno krivi pristup razumijevanju mentalnih bolesti.
Na Sveučilištu u Bochumu govore o mogućim tek kratkotrajnim poboljšanjima. (To nikako ne znači izlječenje.) Prekid terapije znači povratak simptoma, ali ako terapija duže potraje simptomi se često dodatno pogoršavaju. To je naročito prisutno kod liječenja tjeskobe, depresije i hiperaktivnosti. Vjerojatno i kod šizofrenije. Dakle, vjerujete li da će lijek početi konkretnije djelovati i srediti vašu depresiju nakon dugotrajnijeg liječenja, možda ćete dočekati samo još dublje poniranje u crnilo. Posljedica takvog liječenja je i veća sklonost suicidu. Stvarno, zašto lijekovi ne djeluju?
Jedan od razloga bi mogao biti fizički utjecaj na sam mozak. Psihijatrijski lijekovi sužavaju prednji režanj, a on je zadužen za kontrolu emocija, organizaciju, planiranje i odluke. To dovodi do progresivnog gubitka bijele tvari, što onda stvara posljedice kakve inače vidimo kod demencije. Još gore je ako se terapija psihijatrijskim lijekovima provodi kod djece. Iskustva govore da to podrazumijeva povećanu sklonost depresiji i vjerojatnije probleme s koordinacijom kasnije u životu. Ali to nije sve. Neki autori navode kako postoji fundamentalna greška u razmišljanju. Prema medicini, mentalne bolesti su rezultat problema s neurotransmiterima ili nekog kemijskog disbalansa, pogotovo kada je riječ o serotoninu. Sve to nekako podsjeća na moderni mit, ničim dokazan. Jednostavno, ne postoje dokazani biološki uzroci psihičkih bolesti (osim možda kod demencije). Znači, ni pomoću krvnih testova ni uz CT mozga ne možete potvrditi psihijatrijsku dijagnozu. Ako ne postoji biološki uzrok, niti jedna kemikalija (odnosno lijek) neće dovesti do izlječenja. Baš tako sve i funkcionira.
Naravno, ne možemo sporiti da su psihičke bolesti sasvim realne. Korijeni vjerojatno leže u psihi i okolišu, a rješenje u “razgovornoj”terapiji. Učinak neće biti lošiji, a trovanja nema. Podsjećam da trovanje psihijatrijskim lijekovima nije banalno trovanje. Prema nekim analizama, ovi lijekovi su odgovorni za smrt pola milijuna ljudi godišnje. Ne baš dobra reputacija.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
