Mediji su se okrenuli praćenju relevantnih bitaka. To su one koje vodimo sa svojim susjedima. Uvijek je napeto, uvijek novo. Svako malo prigoda na revanš. Nema potrebe čekati 50-tak godina od rata do
rata. To je: predivni sport.
Pa je netko ozlijeđen, pa se drže motivacijski govori. Pa navijamo za svoje. I termine kao pobjeda i poraz. Jedino što nema u stvarnom ratu je sudac. Postoje pravila. Koja se moraju poštivati. Inače postoje sankcije.
Kao da netko nadgleda ratove i u ruci drži Ženevsku konvenciju kao pravilnik. Posebno za postupanje sa zarobljenim vojnicima. Jer u ratu, barem onom našem, to se rješavalo godinama nakon bitke. Nakon što su ovi već bili ubijeni. Znači, čekali smo samo crvene kartone, bez mogućnosti utjecanja na prošlost.
Sudstvo je nedavno obavilo svoj posao. Sada je to konačno iza nas. No, za razliku od utakmica, koje se odvijaju često u raznim ligama i prvenstvima, ratovi se događaju relativno rijetko. Pa ih se ljudi sjećaju. I sjećaju
se nepravednosti sudaca i toga da su neki ostali nekažnjeni za svoje zločine. Pa ta sjećanja prebacuju na sljedeće generacije, da se ne zaboravi. I onda u sljedećem sukobu dolazi do osveta. Kako su utakmice relativno
česte, sjećanja na specifičnosti ostaju u glavama sportskih komentatora i novinara. I statistikama. Jedino ekstremno događaji se pamte. Ostale zatrpa lavina drugih i nadolazećih utakmica. I tako treba biti.
A ratove treba zatrpati bujica drugih događanja, pozitivnih, poslova, iskustava, putovanja, druženja. Nažalost, to se kod nas sporo kreće. Pa su ljudi i dalje u prošlosti. I to poprilično dalekoj. Čak u drugom svjetskom ratu. Zato, dajte što više utakmica.