Samim provjeravanjem da misao ne postoji, unosimo tu misao u razmišljanje te se trebamo sve više truditi kako bi odvratili pozornost od te misli. Nesvjesni i svjesni procesi tako počnu raditi sa suprotnim ciljevima, potičući jedan drugog na sve veći i veći napor
Ako ste ove ljetne dane iskoristili za pokoji odlazak u prirodu ili ste napregnuli mišiće i osvojili planinarski vrh, po putu ste zasigurno primijetili planinarske oznake, oznake koje pokazuju ispravan put. A kada dođete do vrha, jasno znate da ste postigli svoj cilj. Cijelo to vrijeme, mozak usmjerava i po potrebi korigira (ako skrenemo s pravog puta) ponašanje kako bi došli do zadanog cilja.
No, što kada je riječ o praćenju misaonih procesa? Tu priča postaje puno kompliciranija…
Misli su naš svakodnevni suputnik. Bili mi njih svjesni u nekom trenutku ili ne, one su uvijek tu. One znaju biti i zamorne i okupirajuće: „…Jesam li danas unijela previše kalorija?... Na sastanku sam se stvarno osramotio…“
Koliko god pokušali NE MISLITI na to, one se ponovno vraćaju, u još većem intenzitetu. Kao da trčimo pred lavinom, trudimo se pobjeći, ali kada pogledamo iza sebe, ona je sve bliže i bliže…
Priča o bijelom medvjedu
Socijalni psiholog Danijel Wagner se bavio ovim pitanjem. Naime, u svojim istraživanjima je tražio od sudionika da NE MISLE na bijelog medvjeda! I evo ga na! Pogađate li na što su svi pomislili? Od svega na svijetu što su mogli pomisliti, pomislili su upravo na bijelog medvjeda!
Provedite i vi mini eksperiment – NEMOJTE MISLITI na bijelog medvjeda!
Jeste li uspjeli?
Vjerojatno vas upravo preplavljuju misli, slike, sjećanja o bijelim medvjedima. Ah, taj mozak!
Wagner je u svojem istraživanju uspio stvoriti malu opsesiju tako da je rekao ljudima da ne budu opsesivni. Ovdje se radi o ironičnoj posljedici samokontrole. Kada našim svjesnim nastojanjima želimo djelovati na rad uma („Nemoj misliti na bijelog medvjeda“), ona sama sebi postavljaju jasan cilj. A kada god pokušavamo dostići neki cilj, dio mozga automatski prati napredak prema tom cilju, tako da može zatražiti ispravak pravca ili objaviti da je cilj postignut.
Kada je cilj neko postignuće u svijetu, na primjer, kada želimo doći na vrh planine, taj mehanizam funkcionira. Jasno je kada smo na pravom putu i kada smo došli do našeg cilja i slavodobitno udarili žig u planinarsku knjižnicu ili pak okinuli selfi s predivnom panoramom s vrha.
Međutim, kada je cilj psihički, onda taj mehanizam ima negativan učinak. Na primjer, radimo misaono provjeravanje: „Ne mislim li o bijelom medvjedu.“
I kontradiktorno, samim provjeravanjem da misao ne postoji, unosimo tu misao u razmišljanje te se trebamo sve više truditi kako bi odvratili pozornost od te misli.
Nesvjesni i svjesni procesi tako počnu raditi sa suprotnim ciljevima, potičući jedan drugog na sve veći i veći napor. No, kako se svjesni procesi brzo umore, nakon nekog vremena neumorni nesvjesni procesi pobijede i dovedu u našu svijest krdo bijelih medvjeda.
Dakle, pokušajima da nešto ne mislimo samo se dovodimo u stanje kada će nas te misli još više preplavljivati. Uskoro ćemo biti doslovno „okupani“ mislima od kojih smo htjeli pobjeći!
Sjećate li se reklame „Nemojte misliti na torticu“? Tako je, reklamni stručnjaci su točno znali što rade. Znali su da zapravo nećete moći torticu izbaciti iz glave, a možda ćete uskoro posegnuti i za slatkim zalogajem.
Rad na promjeni misli jedna je od osnova kognitivno bihevioralne terapije. Ako ste prepoznali kod sebe misli koje su opsesivne, koje vas zaokupljaju ili plaše, preporučujem da se obratite psihoterapeutu. Danas postoje znanstveno utemeljene metode koje vam mogu pomoći.
