- Stvari postaju sve napetije. Ljudi su dovedeni do situacije da više ne mogu samo mirno prosvjedovati. Ne mogu više zviždati. Kad ovi očito ne reagiraju na mirne metode. A vladajući su prestrašeni. Nemaju rješenja i boje se nasilja. Nereagiranje se pretvorilo u čudovište…
Prije nekoliko dana na televiziji je bio izvrstan dokumentarac o gusarima u Somaliji. Tamo već mnogo godina vladaju građanski ratovi i vlast je krhka i nestabilna. Tu situaciju koristile su sve ostale zemlje svijeta da bi iz nečuvanih mora krale ribu. A, što je još žalosnije, i da bi tamo bacali opasni otpad. Kada je situacija u zemlji bez nadzora, to nije samo unutrašnji problem države, nego i dobra prigoda svima ostalima da zarade. Takvo nešto, nasreću u manjoj mjeri, doživjeli smo i na našim prostorima. Prisjetimo se donacija starih lijekova…
Slično kao što su naši prostori, nakon rata i kaosa, postali proizvođači i izvoznici kriminalaca za čitavu Europu, tako su se neki Somalijci odlučili baviti gusarstvom. Pored obala Somalije prolaze desetine tisuća teretnih brodova. Zašto ih ne otimati i tražiti otkupninu? Ideja je to proizašla iz bezizlazne situacije. Ako pripadnici svijeta pljačkaju njih, zašto se žrtva ne bi osvetila? I tako su počele priče o piratima.
Otkupnina za oteti brod… oko milijun dolara. Naravno da su kompanije čiji su brodovi bili oteti tražile zaštitu. Reakciju. Rješenje problema.
Prva rješenja su oružanog tipa. Naoružani ratni brodovi prate trgovačke, koji se, zbog veće sigurnosti, grupiraju u konvoje. Ali, to nije trajno rješenje. Uzrok ostaje.
A da bi se riješio uzrok, treba ući u zemlju. A kako da se uđe? Pomoć. Zapad se dosjetio da su ljudi u Somaliji u problemima i da im treba pomoći. Žive u strašnim uvjetima i neki se, nažalost, okreću kriminalu. A kada bi im dali radna mjesta? Kada bi ih obrazovali? Kada bi ih civilizirali? Kada bi uveli zakone? Tada više ne bi otimali naše brodove! I nama bi bilo bolje. Dakle, hajdemo im pomoći!
Trgovci i brodari sada se udružuju, i traže od ostatka svijeta da pomogne jednoj napaćenoj zemlji. Razlozi su vrlo očiti. Gusarenje im je stvaralo nepotrebni trošak i rizik poslovanja. Bez gusarenja ne bi bilo nikakve veće reakcije na patnje braće u dalekoj zemlji. Da su Somalijci samo patili bez da su ugrozili tokove novca moćnih, patili bi nezamijećeno i beskonačno. Ali, prekid dotoka novca izaziva trenutačnu reakciju. I tako je, na neki način, gusarenje poslužilo kao prosvjed.
A sada Hrvatska.
Građani bez posla. Država bez love. Do sada smo vidjeli mnoštvo prosvjeda. Neko vrijeme su na dnevniku bili gotovo svaki dan. Napaćeni ljudi traže svoja prava. Ne žele nikoga pljačkati. Ne žele previše. Najčešće su tražili da im se isplate zarađene, a mjesecima neisplaćene plaće. Prosvjedi mirni, bez nasilja. Zviždaljke, transparenti, vikanje. Reakcija… Najčešće nikakva. Čak štoviše, zabrana prosvjeda na Markovu trgu, ispred Sabora i Vlade. Neka se žale negdje drugdje, gdje neće ometati rad onih na vlasti.
A onda dođu seljaci i traktorima blokiraju ceste i granične prijelaze. I odmah frka. TV razgovori, polemike, pregovori, hitna rješenja. Čim se maknu s ceste, tišina. I problem opet nastane. Dok god ima napetosti, postoji i rješavanje. No, dok god se može ignorirati, nažalost, ignorira se.
Za vrijeme mirnih prosvjeda, država se nastavila zaduživati i nastavila je odgađati rješenja. A zašto i ne bi, kada ustvari i nije bilo nekih većih problema. Malo ljudi zvižde, pa što? Nitko nije ugrožen.
Nažalost, stvari postaju sve napetije. Ljudi su dovedeni do situacije da više ne mogu samo mirno prosvjedovati. Ne mogu više zviždati. Kad ovi očito ne reagiraju na mirne metode. A vladajući su prestrašeni. Nemaju rješenja i boje se nasilja. Nereagiranje se pretvorilo u čudovište. Nasreću, još nema gusarenja. Ali se može odigrati potez unaprijed. Vrijeme je za pomoć. Iznutra.
