Mnogi psihoanalitičari smatraju da osobe koje žive izrazito nezdravo, a nikada ne obole, imaju dovoljno snažan odušak za oslobađanje od emocija. Čak je i brzinu rasta tumora moguće prilično dobro predvidjeti prema analizi osobnosti.
Danas se većinom govori o pušenju, nezdravoj hrani i raznim otrovima, kao glavnim uzročnicima raka. O psihološkim faktorima znatno manje, makar je psiha barem jednako važna. Ako pratite oboljele u većem uzorku, prilično je lako uočiti neke poveznice, odnosno načine ponašanja koji doprinose bolesti.
Tako je dr. Elida Evans utvrdila da su mnogi pacijenti izgubili važan emocionalni odnos prije obolijevanja. To su osobe, koje su cijeli svoj identitet uložile u samo jedan predmet ili ulogu (osobu, posao), zanemarujući pri tome vlastitu individualnost. Kada bi nešto ugrozilo taj predmet ili ulogu (ili bi nestali), odjednom bi se našli prepušteni sami sebi, s vrlo malo unutarnjih mogućnosti da riješe problem. Kao da je nestao osnovni smisao života.
Dr. Lawrence LeShan otišao je i korak dalje. Analizom više od 500 oboljelih, utvrdio je da je pacijentova mladost često ispunjena osjećajima izdvojenosti, zanemarenosti i očajanja. U ranoj zreloj dobi slijedi vrlo snažno vezivanje uz neku osobu (kao kad kockari ulože sve što imaju), ali i bolno razdvajanje. Okončanje odnosa doživljavaju kao katastrofu, koju su uvijek napola i očekivali. Modrice iz djetinjstva sada bole još jače. Istina je, oni nastavljaju funkcionirati, ali iz njihovog života je nestao sav žar. Kao da više nisu vezani za život. Sve dobro je otišlo, život je promašen (beznađe je potpuno) i čekaju samo smrt. Rušenje imuniteta je preveliko i teška bolest dolazi kao oslobođenje od patnje. Kod takvih pacijenata uvijek možete zamijetiti potisnuto očajanje. Nisu u stanju drugima pokazati svoje osjećaje povrijeđenosti, bijesa i neprijateljstva. Obično kažu da su oboljeli od raka neuobičajeno dobre osobe. Ali dobrota tih ljudi zapravo je znak da u sebe nisu imali dovoljno povjerenja, a ni nade. Nisu imali blizak odnos s roditeljima, rijetko pokazuju snažne osjećaje i općenito funkcioniraju na, recimo tako, tiši način.
Mnogi psihoanalitičari smatraju da osobe koje žive izrazito nezdravo, a nikada ne obole, imaju dovoljno snažan odušak za oslobađanje od emocija. Čak je i brzinu rasta tumora moguće prilično dobro predvidjeti prema analizi osobnosti. Pacijenti s brzorastućim tumorima uvijek su pokušavali ostaviti dobar utisak i to im je blokiralo svaki „emocionalni ispuh“. Češće su zauzimali obrambeni stav i bili su skloni odbacivanju naklonosti, čak iako su je željeli. Spororastući tumori vezani su uz osobe s većom sposobnošću prihvaćanja emocionalnih šokova, ali i uz osobe koje napetost smanjuju fizičkom aktivnošću. Volja za životom stvara život, beznađe i očaj vode u smrt.
